Ah, taj predivni svijet redneksploatacije...

Prava gozba za sve lovce na stare i skrivene redneksploatacijske (ili kako bi Ameri rekli: hicksploitation) klasike – priča je to o skupini klasičnih krezubih i pijanih redneka koji, citiram doslovno, 'hoće jebati pičku' pa s tim ciljem izvrše invaziju na vjenčanje stamenog Cajuna i gradske cure, usred močvare Louisiane. Nakon što dobiju (po svojoj) pički od strane muških posjetitelja svadbene gozbe, odluče se regrupirati i izvršiti novi udarac na, naravno, spolni organ seksi djevojke, koja uživa na medenom mjesecu u svijetu aligatora i živog pijeska.

'Gator Bait 2' nastavak je eksploatacijskog klasika iz 1974. (režiran od strane istih autora: Beverly i Ferda Sebastiana), koji nas podsjeća na to što su sve čak i krajem osamdesetih izrodila dva filma, 'Južnjačka utjeha' i 'Deliverance'. I naravno, nakon laganog uvoda, 'Gator Bait 2' brzo postaje pravi, neukroćeni rape & revenge film, s ponižavanjem, zlostavljanjem i silovanjem (ovog puta offscreen), receptom posuđenim na potezu od 'I Spit On Your Grave' do 'Straw Dogs' i drugih rape&revenge/home invasion klasika.

A kao što samo ime žanra kaže, nakon (pokušaja) silovanja kreće osveta pa naša polugola heroina posmica jednu po jednu seljačinu – gliserom, sačmaricom, zmijama otrovnicama... I svi sretni i zadovoljni. Osim redneka, al tako ti je to kad jedeš oposume i gnječiš boce šakama kao da su konzerve.

Sa svojim novim filmom 'The Good The Bad The Weird', legendarni Kim Jee-Woon, čovjek koji nam je dostavio moderne korejske klasike kao što su 'The Quiet Family', 'The Foul King', 'A Tale Of Two Sisters' i 'A Bittersweet Life', stigao je i do Cannesa.

Njegova western–akcijada prikazana je izvan konkurencije i ja ju, nažalost, nisam pogledao, jer se nakon noćnog tulumarenja s Brianom Yuznom i genijalnom ekipom s Grossmanna jednostavno nisam mogao ustati na ranojutarnju novinarsku projekciju. No zato sam bio spreman za poslijepodnevnu press konferenciju, gdje se jako pričljivi Jee-Woon pojavio s tri glavna glumca (uključujući i svima poznatu, legendarnu njušku po imenu Song Kang-ho) te popričao s okupljenim novinarima. Među kojima sam ja bio gotovo pa jedini bez kosih očiju!

Čemu ste osobno bliži – starim američkim westernima Hawksa i Forda ili talijanskim špageti verzijama?
Od američkih westerna, jako volim 'High Noon', 'Obračun kod OK korala', 'Shane', 'My Dear Clementine'... No, na mene su ipak više utjecali talijanski naslovi, jer smatram da su špageti verzije puno snažniji filmovi, primjerice Leoneovi radovi... Razlog leži u tome što američki westerni imaju američku tradiciju i promoviraju američke vrijednosti, dok su talijanski fokusirani prvenstveno na filmski užitak. Likovi su ekspresivniji. Uživao sam i u brojnim novijim američkim westernima, poput 'Divlje horde' i 'Unforgiven'. Ipak, Leoneovi westerni su mi najcool.

Navodno je snimanje 'The Good The Bad The Weird' obilježeno brojnim problemima. O čemu se radilo?
Problemi uvijek postoje. Na tebi je da pronađeš način za prevazići ih. Čak smo 100 dana snimali u Kini i bilo je jako teško, temperature su bile nesnosne, svaki dan u pustinji na 40 stupnjeva, a glumci su na sebi imali hrpetinu odjeće koju su morali nositi. Posebno je bilo teško prevazići kulturološke razlike, obzirom da smo snimali s ekipom iz Kine. To je klasični problem filmova snimanih u inozemstvu. No, moram reći da je u ovom slučaju atmosfera bila jako prijateljska.

Verzija filma koju prikazujete u Cannesu je tzv. verzija za inozemstvo. Korejska će biti drugačija. U čemu je razlika?
Korejska verzija ima više akcije, više komedije i zabavnija je. Recimo to ovako – 'Dobar, loš, zao' bio je opisan kao 'western opera'. Verzija mog filma za Cannes je hard rock western, a njegova korejska verzija bit će rock'n'roll western.

Clint Eastwood, zvijezda vama dragih špageti westerna, je u Cannesu. Jeste li ga pozvali na premijeru?
Čuo sam da je Eastwood ovdje, ali ga nisam vidio. Pozvao bih ga da imam priliku. Ne zato jer sam toliko ponosan svojim filmom, iako to jesam, već zato da mu pokažem da njegovi filmovi danas doživljavaju renesansu.

Jeste li gledali Miikeov 'Sukiyaki Western Django' i je li 'orijentalni western' sljedeća velika stvar koja dolazi iz Azije?
Nažalost, nisam gledao. Čuo sam za film, naravno, pogledao foršpan... Ja sam veliki fan Miikea, divim mu se još od 'Audicije'. Što se tiče orijentalnih westerna... Ne znam što je sljedeća velika stvar, ali vjerujem da je u tijeku renesansa akcijskog filma. Ono što sam ja htio s ovim filmom jest snimiti pravu akciju, znači ne danas jako popularne gangsterske filmove, već pravi akcijski film.

This text will be replaced

Svojevremeno najavljivan kao najentuzijastičniji znanstveno-fantastični uradak u povijesti žanra ovaj klasik smješten je u period 50 godina nakon nuklearnog rata, a promoviran je kao "spoj tehnologije "modernog" CGI-ja, megarobota, stop-motiona, maketa i borilačkih vještina." Redatelj je Stuart Gordon, a film je već dugo dostupan preko YouTubea pa smo ga odlučili podijeliti s vama. Ako netko ima nešto protiv nek se žali YouTubeu, ne nama.

This text will be replaced

Remek-djelo.
Rip (Hulk Hogan) je popularni kečer, odan svojoj TV kući koja emitira sve njegove mečeve. No, pohlepni vlasnik konkurentske TV kuće, genijalno nazvane 'World Television Network' (tumači ga Kurt Fuller, možda najpoznatiji po ulozi šašavog šerifa koji voli pozirati u speedo gaćama iz 'Scary Movieja') jednog dana predloži Ripu da prijeđe na njihovu stranu, nudeći mu bogatstvo, što ovaj naravno odbije (zanimljivo je da je Hogan, pet godina nakon što je film snimljen, ipak prešao iz matičnog WWF-a u konkurentski WCW). To razljuti vlasnika, koji zatim kroz brutalni program, genijalno nazvan 'Battle of the Tough Guys', odluči pronaći dovoljno jakog borca koji će se suprotstaviti Ripu...

Nakon što je '82. sa Slyem pomeo ring u 'Rockyju 3', Hulkster je sedam godina poslije, kad je bio na vrhuncu slave u kečerskom svijetu, dobio svoju prvu glavnu ulogu, koja mu je kasnije omogućila nastupe u nizu masterpisa 90-ih (Suburban Commando, Mr. Nanny, 3 Ninjas...).

'No Holds Barred' besprijekorno funkcionira na svim razinama; prekrasna šarena scenografija, scenarij pun originalnosti i nepredvidljivih situacija (ljigavi tajkun i još ljigaviji mu pomoćnici, sprječavanje pljačke premlaćivanjem nekolicine naoružanih pljačkaša, prihvaćanje izazova nakon što mu ozlijede brata...), mnoštvo nezaboravnih trenutaka (npr. kad se čovjek doslovno usere od straha – sa krupnim planom hlača, ili kad Hulk iskoči kroz krov zaključane limuzine tri metra u zrak), prvorazredna gluma (iako su svi izvanredni, posebno treba pohvaliti Hulka, koji glumi bolje od Arnieja i Slyja zajedno), a sve protkano profinjenim simbolizmom i bezvremenskim motivom borbe dobra i zla.

Dobro, sad ozbiljno – fanovi Hulka i Tinyja Listera (koji glumi Hulkovog protivnika Zeusa) mogli bi se zabaviti, a ostali neka izbjegavaju 'No Holds Barred' u širokom krugu.

Slasher s grizlijem i jednim ljudolikim ubojicom.

Jedan i jedini American World Pictures ponovo dostavlja svoje čari C-produkcije, ovog puta s hrpetinom problematičnih, ali seksi mladih ljudi u američkoj šumi, u kojoj se moraju bojati ne samo golemog grizlija, već i homo sapiensa, serijskog ubojice koji također pomalo sliči na medvjeda! Ako mislite da je ta ideja stupidna, čekajte samo da pogledate cijeli film!

Kako i priliči studiju specijaliziranom za modernu eksploataciju, sve što može poći po krivu po mainstream standardima pošlo je po krivu, a čak i ako film vizualno ne izgleda kao DV dno svojstveno nekim drugim naslovima iz njihova kataloga, ovaj prvijenac momka po imenu Tom Skull ima sve što se očekuje – stravično neuvjerljivi lik White Power mulca koji kao da je sišao s modne revije naci šika; plavušu, brinetu & Azijatkinju; debilno režirane i nimalo krvave scene napada životinja (svega dvije scene s medvjedom!) i neopisivo rastegnutu radnju koje ima taman za popuniti 20, a ne 90 minuta.

Najnoviji demo tvrtke TSN Studio, specijalizirane za CGI efekte destrukcije i razvoj prikaza fizike detalja pokazuje smjer napretka CGI efekata za koje su naravno najzainteresiraniji veliki filmski studiji.

opširnije...

Konačno!

I konačno i napokon - dočepah se ovog filma! Zapravo, nije da nisam mogao i ranije no nakon tone negativnih kritika nekako se nećkah... Ali, na koncu ipak podlegoh, pa recimo isto toliko brojnim pozitivnim komentarima. Prvenstveno, jer vjerujem legendarom Alanu Jonesu koji ovaj "novovalni" giallo hvali gdje god stigne. A ako to radi jedan od najvećih "giallomanijaka" i vjerojatno najveći obožavatelj i "kućni" prijatelj Daria Argenta sa čijim opusom iz najboljih dana uspoređuje ovaj film debitanta Alexa Infascellia, onda ovo valjda nešto i vrijedi!

I? Pa... vrijedi! Štoviše, vrlo je, vrlo, vrlo dobar! Iako nema standardne "kvake" gialla - neočekivane obrate i "whodunit" element koji bi gledatelja natjerao da, zajedno sa likovima, razbija glavu tko-koga-i-zašto, ima sve ostalo što giallo čini giallom - nešto krvi, bizarnost, dobru dozu neočekivanosti, kameru u očima ubojice (POV) i stila na tone! Dakle, ubojicu vidimo već u prvim minutama filma. No ne vidi ga Simone, slijepi mladić koji vrijeme ubija prisluškujući telefonske linije, Internet video chat i raznorazna druga telekomunikacijska čudesa te tako slučajno naleti na razgovor ubojice i njegove slijedeće žrtve. Policija se hvata za slamku i preko njega pokušava otkriti opakog luđaka koji svakom svojom žrtvom mijena identitet. Jer Simone je glas dobro zapamtio. Ali, i ubojica dobro pamti...

Alex očito zna znanje i dobro se nagledao klasika žanra (podsjeća li zaplet malo na "The Cat O' Nine Tails"? :) ) iz kojih izvlači najbolje pa uspijeva držati tenziju koja dovoljno nabrijava gledatelja tako da mu eksplicitni gore uopće ne treba da bi izazvao šok i iznenađenje a poznavanje ubojice pretvara u prednost jer samo gledatelj zna kad slijedi "ono glavno". Fenomenalni rad kamere, bizarni kutovi, montažne ludosti korištene čak i u običnim scenama dijaloga, ludorije sa fokusom, sjenama i genijalno vješto nabijanje tenzije i pričanje priče zvukom, "potpisom" ubojice, bolestan finale... Jako, jako dobro!

Iako ga kvalitetom, od post-Argentovskih gialla, daleko iza sebe ostavlja 4 godine mlađi Puglielliev "Occhi di Cristallo", Alex je pokazao da zna kako se to radi. Čekamo slijedeći...

A ti Argento, trgni se! "Do You Like Hitchcock" i "The Card Player" su jad&bjeda u odnosu na ovo... "Klinci" su te prešišali! Nadam se da će tvoj najnoviji giallo "Giallo" konačno pokazati 'ko je gazda...