'Cherry Tree Lane' (2010)

Home invasion/klinci izvan kontrole za 2010. – po britanskom receptu.

Nedavno sam prisustvovao jednom jako zanimljivom razgovoru – jedna se osoba požalila drugoj kako ga je neki klinac opalio šakom u glavu, a kada ga je ovaj namlatio nakon toga, mali je još imao obraza tražiti ga plaćanje troškova liječenja. Druga se osoba zgrozila i prokomentirala: „Trebao si otkriti gdje mu žive roditelji, doći mu kući i prebiti ih na mrtvo ime.“
'Zašto njih pa nisu oni ništa krivi?'
'Kako nisu? Krivi su što ga nisu znali odgojiti.'

Sličnom pomaknutom logikom vode se i naši glavni negativci, trojac chav tinejdžera koji provaljuju u kuću tipične obitelji više srednje klase, ne bi li se osvetili svom vršnjaku. No kako sina nema kod kuće, zadovoljit će se i s roditeljima, koje prebiju, vežu pod prijetnjom noževa, a zatim slijedi klasičnih sat vremena sadističkog maltretiranja.

Novi film Paula Andrewa Williamsa ('The Cottage' i 'London To Brighton', priča za 'The Children') je dostojni nasljednik 'poetike' 'Funny Games' i sličnih britanskih mračnjaka poput 'The Great Ecstasy of Robert Carmichael' i 'Eden Lake'; ne baš toliko dobar kao potonji, ali itekako uspješan proizvod niskobudžetne klaustrofobije, fino režiran, dobrog tempa i sjajno glumljen, intenzivan home invasion triler koji podiže razinu osvetničkog bijesa kod gledatelja baš na način jednog 'Eden Lake' te tjera na zaključak kako svako kućanstvo danas umjesto televizora treba barem jedan pištolj. Po jedan u svakoj sobi, naravno.

Komentari (0)