'Death Bell 2: Bloody Camp' (2010)

Još jedno klanje korejskih školarki.

Unatoč tome što su im komercijalni filmovi posljednjih nekoliko godina postali tek azijski pandan komercijalnom Hollywoodu – s istim šprancama i praznoćom smisla – uvijek možete računati na visoku razinu stila, fotografiju koja je ispolirana, ponekad do mjere odbojnog pretjerivanja, kao i uvijek dobrodošlu količinu školskih uniformi i kosooke ljepote.

Iako sam, dakle, već neko vrijeme digao ruke od korejskog mainstreama, svako malo pojavi se nešto što me zainteresira – 'Bloody Camp' me nije zaintrigirao zbog toga što je riječ o kvazinastavku horora 'Death Bell', već zato što je riječ o neočekivanom velikom hitu u zemlji, s četiri puta većim utrškom na blagajnama od očekivanog!

Pa što je to u takvoj mjeri navuklo ljude u kina?

Prije svega to što je riječ o nastavku velikog ljetnog hita, jer sam po sebi 'Bloody Camp' jest sasvim prosječni, ni po čemu posebni komad tinejdžerskog K-slashera križanog sa utjecajima 'Saw', ponovo priča o učiteljima i učenicima zaključanima u školi u kojoj netko ubija redom sve što stigne – oni koji pogode tko je ubojica i zašto ubija, mogu izići živi. Ako ništa drugo, isplati se pogledati zbog idiotske ideje o motoru kojim kiler, vozeći se po uskim hodnicima, ubija sa šiljcima prikvačenim na kotače!

Komentari (0)