Carlo Collodi? Ne! Gemini Cricket? Ne! Cyber-punk? Da! Tetsuo? Daaaa! Lynch? O, da! Noam Chomsky? Da!Da! Max Ernst? Da!
Film je to o djevojci koja radi na mapi kako bi pomogla čovječanstvu i čim je završi, ode na pražnjenje mozga i kreće ispočetka i odbačenom, zbagiranom kiborgu-jebaču iz serije Pinocchio, rednog broja 964 kojeg traži proizvođač ne bi li ga preprogramirao i ponovno plasirao na tržište. Njih dvoje se kako međusobno tako i individualno spoznaju i postepeno zbližavaju, ali kroz shizofrena mentalna eksplodiranja i sve više udaljavaju.
Najbolji opis 964 Pinocchia je svršavanje u facu gledatelju, Erekciju do ejakulacije balansira čitav niz šokantnih propitkivanja egzistencijalizma, bitka, seksa, ljubavi, nasilja i biznisa. Od petominutnog povraćanja hodnicima metroa i umivanja povraćenim sadržajem, metamorfiranja u ogromnu smjesu za mješanu pizzu sa segmentima koji podsjećaju na Mermaid in a manhole do jezivog maratona s ogromnim lancima i svezanim betonskim blokom.
Redatelj Shozin Fukui je zašvasao (cyber)punk sa seksom, cirkus sa sadomazohizmom, neinteres za osjećajnim sa eksplicitnim gore-hororom, jeftino sa ekstremno kvalitetnim i nadrealno s dokumentarnim. Vizualno čudesan film vidljivo skromnije produkcije u kojem se maksimum ideja koristi kao apsolutna prednost pred tehničko-financijskim minusom. Ne znam jesam li spomenuo kako je ovo izuzetno bolestan film.
