Nema boljeg načina za uspjeh od ovog. Na svakom kvadratu ovog bara ogromna je koncentracija bogatstva. Tu su investitori, anđeli, naivci. Bogate žene koje ne znaju što bi s novcem. Barmen je aristokrat radničke klase. Može svašta postići ako je pametan.



Jedan od onih vremeplova uz kojeg se odmah sjetiš kraja osamdesetih i auto-prikolice u kojoj smo ko klinci sjedili i izbušili ceradu žarom prvih cigareta kako bismo mogli špijunirati ako nas tko dođe provjeravati. Nije bilo bitno to što je prikolica pod ceradom bila toliko puna dima koji se provlačio kroz sve moguće rupe i procijepe da smo se valjda vidjeli na kilometar niti to što smo se nadmili toliko da ni Pino Silvestre ne bi bio od pomoći. Bila je bitna sigurnost. I zato je uvijek netko pogledavao kroz rupice na ceradi. Sigurnost prije svega! Prikolica nam je bila ispovjedaonica. Malo dima suhe Opatije popaljene frendovom dedi, hladna bunarska voda i vremena onoliko koliko ti je (ne)napisana zadaća dozvoljavala. Filmovi su skoro pa uvijek bili glavna tema. 'Cocktail' je bio jedan od filmova koje si ko klinac morao voljeti. Luda muzika, drugačiji kauboji koji ne vitlaju revolverima već bocama i Tom Cruise. Nama je to bilo dovoljno. Par dimova Opatije pa se krene razglabati o tome kako uspije zavitlati punu bocu,a da mu ne padne i da se ne razbije.



Skoro dvadeset godina kasnije ponovno sam ga odgledao i odmah se sjetio ekipe iz prikolice. Jako se rijetko vidimo, a živimo u istoj ulici, kuća do kuće. Deda čiju smo Opatiju pušili je nedavno umro. Fenomenalan lik. Bio je topnik u drugom svjetskom ratu. Nikad nisam skužio na čijoj strani, ali sad tek kužim koliko je to u stvari i nebitno. Zamislim da danas, dvadeset godina nakon sjednemo u tu prikolicu sa zelenom ceradom… 'Cocktail' je priča o odnosu cinizma i entuzijazma. Coughlin (Bryan Brown) je brbljavi cinik, oportunist čiji je super-ego čak smislio i vlastiti zakonik kojeg se smišlja na licu mjesta po potrebi. Flanagan (Tom Cruise) je mlad, uporan i gladan uspjeha, ima ideju, ali mu idealizam koči realizaciju. Na momente čak nalikuju Vergiliju i Danteu. Ti su, nekad čudni revolveraši, zapravo ambiciozni ljudi, borci za svojim komadom sunca u zajebanom, ubrzanom vremenu, kako ih čak niti to što svoj posao rade jako dobro i dalje drži neprihvatljivima u krugovima uspješnih, razmaženih i bogatih te kako je Coughlinov zakon jebeno remek-djelo nihilizma i barske filozofije. Tko zna što ću napisati nakon ponovnog gledanja 2025. godine.