Bez panike – Kitano je i dalje na vrhu!
Svi koji ste se uplašili priča po kojima je novi Kitano skrenuo s putanje bilo čijih očekivanja, ne strepite: doduše, ako ste očekivali da će nastaviti pravcem variety nansensu komedije posljednja dva naslova, nemojte više; isto tako, ako ste mislili da ovaj treći dio autoreferencijalne trilogije o ‘patnji umjetnika’ nema pretjerano puno veze s prva dva, posve ste u krivu.
Kako bih to objasnio u svega nekoliko rečenica… Pa, otprilike ovako – ‘Achilles And The Tortoise’ je klasični Kitano koji je u isto vrijeme i najbolji mogući zaključak trilogije, iako s oružjem prva dva dijela nema baš toliko puno veze, mada je meta ista. ‘Achilles And The Tortoise’ je tako priča o Kitanu kao slikaru, tj. ako su ‘Takeshis’ i ‘Glory To The Filmmaker!’ bili njegov obračun s onim po čemu ga najbolje poznaju inozemna (filmovi) i japanska (TV komedija) publika, ‘Achilles And The Tortoise’ je nemilosrdno obrušavanje na ‘art establišment’ i Kitanov najpoznatiji hobi, slikarstvo. I ne samo to – kad je u Veneciji (gdje sam ga propustio pogledati pa sam to sada nadoknadio posjetom ovogodišnjem Ljubljana film festivalu) najavljivao da će ovaj film biti njegov masterpis koji će ga svrstati među velikane filmskog arta, nitko nije očekivao da će ovo biti predivan fuck you! istom tom elitizmu koji se otkad je ‘arta’ pa sve do danas preozbiljno shvaća. A svi znamo da Kitano sebe mrzi shvaćati ozbiljno pa kroz humor i podjebavanje kaže više pametnih stvari od većine velikana s metlom duboko nabijenom u šupku.
Sva tri filma bave se motivom ‘kraja puta’ – kuda dalje nakon što su sve ideje potrošene i svi ekstremi isprobani?, pita se i ovog puta Kitano, pričajući priču o slikarskom luzeru kroz razne faze njegova života: djetinjstva, studentskih dana i sredovječne krize. Realizacija te priče ima dvije mane – prvih pola sata, kao destilirana i depresivnija verzija ‘Kikujira’, ne korespondira, blago rečeno, najbolje s ludim ostatkom, a i estetika većine je na razini prosječne J-Dorame. No u konačnici, ‘Achilles And The Tortoise’ je urnebesan, emotivan, pametan i jedinstven – baš kao što se od Kitana i očekuje. Overdose predivnog i kao ugljen crnog humora ne treba ni spominjati.
