William Close
Povijesni komad televizijske zabave!
Prva epizoda sedme sezone showa “America’s Got Talent” najbolji je komad masovne zabavne emisije koji sam možda i ikad gledao. Konačno smo, kao ogromni fanovi lika i djela Howarda Sterna, dočekali da ga gledamo u prime-timeu tv programa što je dotični apsolutno zaslužio, ali ipak predugo čekao, razvaljujući radijski eter uzduž Amerike pomičući granice zabavne industrije suludim i kontroverznim emisijama da bi svoj puni potencijal i slobodu realizirao tek na satelitskom Siriusu, usput pokorivši box-office filmom baziranom na bestesller autobiografiji. Da, da, od ove sezone upravo se “Kralj svih medija” našao u sudačkoj ulozi, taman dajući sve začine potrebne za vrhunski spektakl. Vjerovatno najvažnija stvar s njegovim angažmanom jest činjenica da je vratio od mediokritetne splačine prebjeglu, manjinsku, ali dovoljno bitnu publiku gladnu originalnosti i svježine. Ovaj krakati genij upravo iskrenost ističe kao jedinu tajnu svog uspjeha i svojim nastupom vraća povjerenje u masovne televizijske projekte.
Jorge and Alexa Narvaez
Ben Plaque
Stvarno nitko ne radi televizijski spektakl ovako moćno kao Ameri. Do savršenstva su istesali montažu pa demonstracijom moći sjeckaju fragmente i ritmičnim prilozima pripremaju teren na nešto mirniji ali najbitniji “kazališni” dio pumpajući doživljaj pogođenom glazbom. Publika je kako i treba biti, iznimno bitan dio cijele bajke pa otvoreno iskreno negodovanje krcate dvorane teže pada od mišljenja samog žirija, ali stajaće ovacije, s druge strane, upotpunju ono što zapravo i jest koncept, a to je slavlje talenta i rada na njemu. Ameri, ko Ameri,… uspjeli u onom što im i jest najveća misija — uvijek iznova nešto učiniti najvećim što je ikad postojalo. Nama je još draže da je konačno dokazano kako je spoj karizme iskrenog Howarda Sterna sa turbo produkcijskom tehnologijom izvrsna ideja, a za njenu savršenost samo su još potrebne zapravo i najveće zvijezde ovog spektakla, a to su — istinski talenti.
I nisam fan plesnih skupina pa sam ih gledao, i nisam nikad očekivao da ću se naježiti kad je William Close zasvirao svoju ogromnu harfu, baš su mi sjeli Jorge i Alexa Narvaez sa svojim veselim nastupom, na magičnu napetost Pena i Tellera podsjetio me odličan Ben Plaque sa svojim snajperskim samostrelom, bez daha ostavilo sićušno, ali doslovno nevjerovatno akrobatsko djevojče Amazing Elizabeth, dojmila me priča i nastup Maurice & Shanice Hayes, ocu i kćeri uličnim sviračima, izuzetan je bio i nastup eksperimentalno-plesne trupe Light Wire Theater, koja je u potpunom mraku vrlo impresivno uprizorila jurski svijet, no najmoment večeri ipak je priskrbio Simply Sergio, jedva se izborivši za još jednu šansu nakon ne baš bajne izvedbe “Ipaneme”, a onda opalio “God Bless America”, onako iz srca da se vidi da čovjek voli ovu zemlju i zaradio ovacije publike i Howardov zagrljaj dok je Sergiova bolja polovica u pozadini plesala sa Nickom Cannonom koji je odlično odradio voditeljski dio posla.
Maurice & Shanice Hayes
Howard i Simply Sergio, doš dva kralja i imaš poker!
Vjerujte mi, ako je suditi samo po jednoj epizodi, a sve predispozicije su tu, sedma sezona je uistinu povijesni komad televizijske zabave.
