Kako je stripovski fanatizam prerastao u najlukrativniju lansirnu rampu pop-kulture!
Uvijek pogledam što je novog spremio Morgan Spurlock, makar ga dobar dio dokumentarcofila ne može organski smisliti jer im je njegova blesava priča o zdravstvenom učinku gastro-ponude lanca brze prehrane u “Supersize me” smeće baš kao i hrana kojom se Morgan tovio u vrijeme produkcije, a pokušaj lociranja prvog čovjeka Al-Qaede u bespućima južno od Kabula populistički ćorak i debakl epskih proporcija (tek što je objavljen, Spurlock je naletio na nepotreban i sasvim krivo postavljen napad BBC-a u emisiji Hardtalk) pa takve opasne znalce s velikim očekivanjima njegov lik&djelo više niti ne zanimaju. Točnije, za njih je Morgan Spurlock autorski mrtav čovjek.
Eh sad, tešto se braniti od takve baraže štićenika “dobrog ukusa”, ali niti sam očekivao novog Herzoga ili Morrisa, niti tvrdim da je riječ o najboljem dokumentaristu svih vremena (barem ne još ;)), ali gospodin Spurlock je prije svega mrdnuo guzicu i nešto napravio, pogotovo ako uzmemo u obzir da je “Supersize me” realizirao s kućnim budžetom i osigurao prije svega egzistenciju, a s njom i slobodno vrijeme za daljnje projekte te se uz to autorski predstavio kao onaj koji zna pobuditi interes, što znači i višestruko vratiti uloženo. Voljeli ga ili ne, ali činjenice su činjenice jer su za “Supersize me” znali svi pa je čak dobio i parodiju u kojoj se umjesto Big Maca i pomfrija konzumira vaporizirana marihuana (Superhigh me). I ono što je nepobitno, čovjek autorski jača sa svakim sljedećim projektom, kojih je kroz osam godina realizirao čisto impresivnu količinu. Tako je od fast-fooda i Bin Ladenovske avanture, između ostalog penetrirao u šopingholizam s predznakom Isusa (What Would Jesus Buy?) te duhovito objasnio kako nastaje “nezavisni” dokumentarac (The Greatest Movie Ever Sold), a usput je sversdno producirao i sudjelovao na omnibus kompilacijama i doku-serijalima. I neki dan se konačno pojavila i njegova priča o Comic-Conu, najpoznatijoj svjetskoj konferenciji/sajmu fanova pop-kulture koju još od trailera s nestrpljenjem očekujemo.
Kroz ovaj festival geekovštine & nerdluka Spurlocka nema u prvom planu, nema ga u naraciji, nema ga ni u voice-overima, a čak ga nema niti Hitchcockovski u cameu. Ovdje je priču potpuno prepustio začudnim fanovima koji konačno izlaze iz podruma kuća svojih majki te s velikim ambicijama odlaze put San Diega, neki jer sanjaju o karijeri strip-crtača i/ili ilustratora, neki da bi demonstrirali znanje u izradi kostima prema video-igrama, neki da bi upotpunili svoju megakolekciju igrački i stripova pa se usput zaljube jer je broj posjetiteljica u stalnom rastu, a neki da bi na toj silnoj ljubavi jako dobro zaradili.
Očekivano, populistički i već viđeno reći će mnogi, tja Herzog je pričao priču o Bokkasi, kanibalu Centralnoafričke republike, a ovaj Spurlock se igra s očitim i razvikanim, ali to je odradio sjajno. Stripovskim efektima i školski dobrom narativnom strukturom zorno prikazuje kako strip postaje marginalan na konferenciji koju je izgradio, kako industrija štuje (i naplaćuje) fanovski fanatizam, kako ljubav ne poznaje galaksije, ali najvažnije, kako je ovaj neobičan maskenbal direktno ili indirektno stvorio generacije pisaca, redatelja, scenarista i ilustratora. Netko će ih zvati asocijalnim idiotima, netko naivnim budalama, netko neodraslim freakovima, ali ovi ljude uistinu vole ono što im zabavna industrija nudi i na ovom se velesajmu barem na kratko osjećaju živi s osjećajem pripadnosti. Dok je god fanovštine i ovakve ljubavi, bit će i šarenije pop-kulture.
