Nacho Cerda goes Shyamalan?
Mladac koji nam je podario jednu od najnevjerojatnjih kratkih horror minutaža (“Aftermath”), konačno je 2006. snimio i svoj prvi dugometražni – priču o ženi, rođenoj ruskinji a sada američkoj filmskoj producentici čija majka je ubijena nedugo nakon njenog rođenja a ona završila posvojena u SAD-u. Ona se vraća u rodni kraj kako bi preuzela imanje svojih roditelja a možda i saznala nešto o svojoj prošlosti. Već po dolasku sve se doima prilično čudno, a zatim tone u žešći bizarluk jer jezovitim zdanjem tumara njen “doppelganger”. Ali iznenađenjima tu nije kraj – jer ona i njen misteriozni jezoviti duplikat nisu sami! U kući je još jedan član obitelji… A uskoro se otkrivaju i jezovite tajne iz prošlosti – i to na najgori mogući način…
Nema što tu Cerda nije natrucao – od Shyamalanskih “I see dead people” klišea (doduše, ovdje originalno “uvrnutih”), pa klišeiziranja pretjeranim zvučnim i vizualnim eskapadama (predoziranje zujanjima, krckanjima, basevima i inim audio-efektima uz dosta “bu” plašilica i u milion naslova već pretjerano isprostituirane maglovite zelene fotografije) , klasične “ukleta kuća” tematike, japanske ghost story estetike pa do nazovi-zombijevskih “klonova” glavnih likova i, čak, startrekovcima omiljene glavolomke: prostorno-vremenskog paradoksa 🙂 ! Da ti pamet stane od čudesa! A u finalu Cerda pokazuje i svoje pravo “ja” pa pred kraj servira i ponešto, iako ne eksplicitnih grozota poput onih viđenih u “Aftermathu”, ali svakako groznih i duboko šokantnih prizora koji se (skoro) jednako teško zaboravljaju.
No, kao cjelina, ovo je previše “flat” tj. nema tu ništa što već nismo vidjeli (osim spomenutog finalnog šokiranja). Zapravo, ima previše već viđenog i to je minus jer već viđeno nije ništa posebno drugačije upakirano nego što to rade drugi. Kratkim metrom Cerda je počeo vrlo hrabro i originalno, a prvim dugim baš i nije oduševio. Al’ kažu “treća-sreća” – pa pričekajmo…
