Sve još miriše na osamdesete.
Konačno smo čoporativno pohodili Cinestar i pogledali najočekivaniji film ove godine, ono čemu smo se jako veselili – herojima filmske akcijade (mladosti) i borilačkih vještina naguranima u klasični format žanra – 90 minuta.
Stallone i ekipa plaćenici su koji za nemalo para kokaju zlikovce diljem globusa, a prihvaćanje C.I.A.-ine primamljive ponude za svrgavanje diktatora na južnoameričkom otoku razdvaja uigranu ekipu, postavlja moralne dileme i priziva duhove prošlosti, točnije Bosnu, šljivovicu i zle Srbe.
I kakav je film, pitate? Pa razočarani nismo, ali ni previše oduševljeni. Najviše boli neiskorištenost sjajnih prilika i potencijala po sekundi celuloida. Iako se radi o jakim prezimenima koja su nam i te kako pelješila džeparce, neki čak pred dvadesetipet i kusur godina, sukus svega bio bi u staroj narodnoj – puno baba, kilavo dijete!
Svi elementi akcije su ovdje – destruktivna ganjanja autima, šore, pucanja ko u priči, zrak-zemlja napada, dizanja u zrak i eksplozija, ali sve ono između je slabo, dijalozi promašeni i na momente iznenađujuće stupidni čak i za akcijski film, a uz pomoć španjolskih segmenata su na momente ostavljali dojam sapunice. Ne treba prepotencirati ono što je u startu pretjerano, a čak provjereno nizanje klišeja i prisutnost velikih faca može proizvesti kontra-efekt i promašaj. Momenti poput demonstracije žestokog shotguna nove generacije na korumpiranoj vojnoj hunti podsjetili su na dane stare dobre rokačine i u potpunosti zavladali kinom. Nekad se na ovakve scene stojećki aplaudiralo.
Na žalost, badava Lundgrenu magisterij iz kemije, jer ona među likovima ne postoji i svaki put kad su ikone nagurane u kadar ne zrače kolektivom pa ih je neugodno gledati jer kao da si u čekaonici s hrpom nezanaca kod doktora, a ne sa suborcima, kako u stvarnom životu kad je akcijski film u pitanju, tako i u radnji, kad je borba u pitanju. Buddy-buddy Stallone-Statham je daleko od onog što smo nekad dobivali u obliku one-linera i konstantnih većinom pogođenih verbalnih olimpijada (npr.You give my ass a headache!) ili u obliku homoerotičnih emotivnih erupcija za koje nikad nismo znali razlučiti jesu li toliko loše da su zabavne ili se netko, ali stvarno nadrealno dobro zabavljao dok ih je uvaljivao u scenarij?
A kakve su legende nakon uhuhu godina? Stallone je standard, potez Kobra – Rambo, uz salve smjeha na facijalne ekspresije i reakcije kad šuti. Takav je kakav je i uvijek ćemo ga voljeti pa ga ni ne treba dalje komentirati. Lundgren funkcionira kao beskompromisni psihopat, iako treba iscipilariti onog tko ga se sjetio nepotrebno oživjeti u svrhu happy enda, Couture je nikakav, iako je fino iskoristio plamteću priliku da pokaže kečeru Austinu što misli o cirkusu zvanom World Wrestling federacija. Li se autoironično ismijava sa svojom "visinom" i kad god može ne puca nego udara, ali u sveopćem kaosu masovke ispadne neprimjetan. Schwarzenegger je prototipno grozan, baš onakav kakvog ga najviše volimo – mutavo simpatičan misterij koji je svojevremeno bio izvrsno plaćen glumac. Eric Roberts je uvijek isti, Bruce Willis također i šteta da nisu iskoristili kakav zajebantski moment Stathama i njega. Izuzetno raduje da su i dalje svi kao rođeni s teškom artiljerijom u rukama, a jadni Brody u ‘Predatorima’, ni uz pomoć teretane, niti s megakalibrom u usporedbi s velikanima čak i nakon podosta godina ne može ne izgledati kao sljepić na farmi zvečarki. Zato legende i jesu legende, a k tome su još i skoro svi u jednom jedinom filmu, ali kao da nisu. Valjda smo se navukli na dugometražne solo-eskapade pa u epizodnoj minutaži ispadaju neprimjetni.
Neke stvari se nikad neće promijeniti, i baš zato ih volimo – auti i dalje eksplodiraju kad ih se pogodi u tank, a protagonisti nisu ranjeni čak niti kad im je spimpani pick-up izrešetan Kalašnjikovima iz neposredne blizine. Proliveni benzin izaziva izuzetnu dvostruku eksploziju tik pri dodiru signalne rakete, bačeni nož uvijek pogađa iz prve, a nasumično postavljeni eksplozivi svaku zgradu sravne sa zemljom preciznije nego bi to učinili tjedni posla profesionalnih minera.
Visoke ocjene na imdb-u i izvrsna zarada na svjetskim kino blagajnama možda naslućuju povratak legendi na filmska platna, ali vjerovatnije sugeriraju da je trenutna hiperprodukcijska ponuda Holivuda izuzetno loša, što je po trailerima prije filma najbolje vidljivo pa je svaki odmak od trenutne mizerije u filmskoj ponudi i više nego dobrodošao mamac i okidač za odlazak u kino.
