Zatvori oči i reci mi što vidiš!
Četiri sjebane osobe borave u skučenom stanu u švedskom predgrađu. Otac sa prošlošću zlostavljanog djeteta koji preživljava snimajući amaterske porniće, njegov najbolji prijatelj i “glumac” kojem su agresija i svađanje s razumom glavni hobi, “glumica” kojoj zdravstveni karton nalikuje ‘Ratu i miru’ zbog mnogobrojnih estetskih operacija i koja je htjela snimati porniće još od dvanaeste i introvertirani sin čiji hobi je slušanje gličastih zvukova da bi stišao djevojčino stenjanje. Jedino što ih povezuje je međusobna ovisnost jer čim ostanu sami znaju da nikom na ovom svijetu nisu bitni, a ni potrebni. U pauzama snimanja se djevojka druži sa sinom i pokušavaju se međusobno rauzmijeti – ona želi shvatiti njegovu tišinu i povučenost, on njene razloge zbog kojih se ševi sa duplo starijim pohotnicima koji to sve snimaju. Otac i njegov prijatelj pauze koriste za destrukciju mozga svim raspoloživim sredstvima i međusobno otkrivanje razloga svoje sjebanosti i zlostavljanja u najranijoj mladosti.
Redatelj Lukas Moodyson je u sedamnaestoj objavio prvu zbirku poezije. Nije mu bilo jasno zbog čega mu se zbirka katastrofalno loše prodaje i zbog čega ljudi nemaju interesa za nečim tako lijepim i osjećajnim. Izgleda da od tada ne prestaje tražiti razloge zbog kojih su ljudi to što jesu. Ovaj put se pozabavio fenomenom Big brothera, a na zahtjev nikad zadovoljne publike likovima je pružio fizičko i mentalno zlostavljanje, omalovažavanje, atomsku bombu frustracija, golotinju, jebanje, alkoholno/kokainsku devastaciju razuma, povraćanje, bulimičnost i želju za instant slavom. Bilo bi mi lakše napisati da je Lukas Moodyson zapravo postavio ogledalo u tv ekran.
