Definitivno najtežih i najneugodnijih 30 minuta koje sam u životu odgledao.
Film bez dijaloga, bez radnje, ‘film-događaj’, prikaz boleštine ljudskog uma, snimljen da šokira gledatelja, da oslobodi autora opsjednutosti strahom od smrti i užasa nakon smrti, da ispita granice do koje glumci mogu ići s uživljavanjem u lik, da precizno i tehnički savršeno prikaže obdukciju i, kako narator neugodnog glasa na početku kaže, da nas potakne na razmišljanje: čeka li nas nakon smrti smirenje ili nas možda čeka grozomorna subdbina ako završimo u rukama monstruma.
Snimljen u 8 dana, prvi ‘pravi’ film španjolca Nacha Cerde (inače zaintrigiranog temom smrti još od studentskih radova poput impresivno jednostavnog, a efektnog kratkog filmića ‘The Awakening’), 30 minutno je putovanje u bolestan um.
U hladnoj obdukcijskoj sali prisustvujemo neizdrživo neugodnim scenama obdukcije. Bez ijednog dijaloga, samo uz stvarno grozne zvukove električne pile i drugih obdukcijskih instrumenata u srazu sa mrtvim tijelom, uz Mozartov ‘Requiem’, postupno shvaćamo da ono što gledamo nije ono najgore. Jer iz minute u minutu postaje jasno da patologa mrtvo žensko tijelo ne zanima samo kao objekt obdukcije i sve kulminira neizdrživo odvratnom scenom nekrofilije te jednako šokantnim krajem.
Nevjerojatno težak film – kako za realizaciju (od hiperrealističnog FX-a radjenog po instrukcijama samog Cerde koji je čak prisustvovao pravim obdukcijama pri pripremi za ovaj film, do glumačkih izvedbi i problema koje je glavni glumac Pep Tosar imao kako bi izveo neke od najšokantijih prizora, a što se vidi u impresivnom ‘behind the scene’ dokumentarcu) tako i za gledanje, postiže cilj od prve do zadnje minute.
I nije za svakoga. Za ovo stvarno morate imati dobar želudac. A, kako je poznato, takvi užasi se, sudeći po naslovima crnih kronika, među hladnim zidovima patologija povremeno zbilja događaju – pa je nemoguće ne upitati se kakve želuce imaju oni koji to rade… A to je Cerda i htio postići. I postigao je.
