Iako sam prvi dio pogledao bezbroj puta i do danas ga već naučio napamet, nastavak sam očito pogledao samo jednom u životu, jer ga se gotovo uopće nisam sjećao. Bilo je, dakle, vrijeme za podsjetnik…
Ah, kako li je samo lijepo ponovo vidjeti Joea Armstronga i Curtisa Jacksona na istom ekranu, unatoč tome što su borbe uistinu takve da se vidi kako Dudikoff prije ‘Američkog ninje’ (1985.) nije imao nikakvog dodira s borilačkim vještinama.
Primitivne koreografije, loša gluma, jadna pirotehnika, al’ koga briga kad je tu narko kartel na udaljenom karipskom otoku, The Lion, superkriminalac koji otima lokalnog znanstvenika i nosi najbolje Rejbanice ikada viđene (model koji tražim posljednjih deset godina) te glazba Georgea Clintona!
Ovog puta ne samo da je film nakrcan s još, još i još nindži, odjevenih i u crno i u crveno, već imamo posla sa supernindžama, genetski modificiranim nepobjedivim ubojitim živim strojevima! Nepobjedivim? Vidjet ćemo, kada im dođe dinamični duo…
