Na prvi se pogled čini nemogućim da je ‘Antennu’ snimio Kazuyoshi Kumakiri, isti čovjek koji je šest godina ranije isporučio ‘Kichiku’ , no negdje nakon prvih 45 minuta jasno je da nema velike razlike – naravno, novac je tu, znanje je veće i svaka sekunda je praktički savršeno usnimljena, odglumljena i zapakirana, ali i dalje je opsesija ista: ljudski karakteri u ekstremnim situacijama, fenomenalna jeza i emocionalni krešendo koji vas rasturi. Njegova festivalska (Venecija) drama o obitelji koja pogođena tragedijom odlazi kvragu savršeni je spoj atmosfere i sadržaja, a sudbine koje pratimo kroz gusti oblak spore tenzije katkada stvarno izmiču kontroli – ujak je pedofil koji je počinio samoubojstvo, majka je prošvikala pa opsjednuta religijom pokušava nestalu kćer pronaći preko medija, mlađi sin dobija napade kada osjeti kako nestala sestra s njime komunicira preko tjelesne ‘antene’, a stariji je student sklon samoranjavanju. Na rubu ludila, on psihički balans pokušava naći u seksualnoj S&M terapiji, kod domine koja disciplinira svoje robove tjerajući ih da s kvačicama na bradavicama u gaćama peru suđe.
