Nastavak prvog Steve McQueenovog filma…
Jer tako ja zovem originalni “Blob”. Jer mu je to jedna od glavnih zanimljivosti. Jer ostalo je kao i u toni drugih SFa iz 50-ih: opasnost iz svemira koja prijeti čovječanstvu no uz mali odmak – ne u, tada popularnoj formi čudovišta koje glume ljudi u debilnim kostimima sa rupičastim loncem na glavi ili vanzemaljaca u ronilačkim odijelima sa ping-pong lopticama na očima… Jer, za one koji ne znaju (ako takvih uopće ima), u “Blobu” je prijetnja nekakav svemirski “žele” koji brzinom od 0,01 km na sat guta Amerikance (da, i to je moguće). 14 godina kasnije Chuck Russel je snimio genijalan remake, jedan od rijetkih koji su bili potrebni, a 16 godina prije remakea snimljen je i “Beware! The Blob”, nazovi-nastavak u režiji Larrya Hagmana, najpoznatijeg valjda po ulozi J.R.-a iz Dallasa…
Ako je prvi “Blob” prvi film Stevea McQueena, i ovaj ima svoju etiketu – od milja ga zovu “film koji je snimio J.R.” – i to navodno kao kućni fan film što objašnjava hrpu poznatih faca (inače Hagmanovih susjeda i kućnih prijatelja) i neviđeno jadnu produkciju koja ne samo da liči na kućni proizvod već to očito i je. A da li je horror, parodija ili komedija, nemam pojma jer Larry je smućkao sve u prilično grozan čušpajz. Od svega po malo a ničega dovoljno…
Dakle, red je i da kažem koju o sadržaju – uzorak nepoznate zamrznute želatinozne tvari koji je, iz ledenih krajeva gdje su ga “uskladištili” na kraju prvog filma, donio iritantni lik koji pije pivo iz vaze i kampira u sobi (naprosto, gledajući poželite da ga blob konzumira), završi izvan frižidera i otopi se. Otopljeni “žele” je gladan pa kreće haračiti američkim provincijskim mjestašcem. U orgijanju opakog stvora gine mlado i staro. Pa jadan humor u besmisleno koncipiranim scenama demostracije napada bloba, pa gluma u mikrotragovima… Režija isto… A onda finale u kuglani koje, ‘ajde da baš ne bude sve tako loše, eto, nije baš tako loše. Naravno, ni do koljena legendarnoj sceni u kinu iz remakea ali šiša istu iz originala. I isti upitnik na kraju…
Ono što ovaj biser moronerije čini zanimljivim od samog ubilačkog želea (ili “mjehura ubojice” kako su preveli naslov spomenutog remakea u davnoj distribuciji bivše države) lik je nekakvog masivnog ćelavog čiče izgledom neodoljivo nalik Toru Jonsonu koji, između ostalog i trčeći gol po gradu kako bi umakao smrtonosnom želeu, urla i psuje na pidgin hrvatskom! Vjerovali ili ne! ‘Ko bi reko da J.R. ima prijatelja iz naše emigracije… 
