Home Arhiva a-b-c-d-e ‘Bride of the Monster’ (1955)

‘Bride of the Monster’ (1955)

‘Bride of the Monster’ (1955)
3
0

Evo jednog Ed Woodovog klasika s nešto manje klasičnih gafova (njegovog ‘trademarka’), ali ipak još uvijek pri vrhu očaja. Iako ne zabavan kao ‘Night of the Ghouls’ i ne retrospektiva katastrofalnih grešaka kao ‘Plan 9 from Outer Space’, a i bez Criswella (na žalost?), ova priča nas vodi u opasne igre sa atomskom energijom. O da…

Obratite pozornost na rame...Ukratko (jer radnja je toliko kompleksna i razgranata da bi detaljnije opisivanje iziskivalo značajan trud i prostor i… 🙂 ) Doktor Vornoff (legenda Bela Lugosi) pokušava stvoriti rasu atomskih ljudi kojima će zavladati svijetom, a račune mu pomrse policajac i njegova djevojka, novinarka. Tu su još i neizostavni Lobo (valjda zalutao iz ‘Night of the Ghouls’ i opet u ‘interpretaciji’ legende Tora Johnsona) kao snažni, priglupi i nijemi (dakle klasični 🙂 ) pomagač, divovska (jasno i očigledno vidljivo umjetna) hobotnica (za potrebe snimanja ukradena sa seta filma ‘Wake Of The Red Witch’), policijski kapetan koji u skoro svakom kadru ima malu papigu na ramenu (!?)…

Uz kulise koje se na dodir ljuljaju (posebno zidovi), poprilično preglumljavanje (simpatično Bele Lugosija i očajno ostalih glumaca), već spomenutu ukradenu hobotnicu uz koju ide i motor za pokretanje pipaka, a koji nisu uspjeli ukrasti (pa se žrtve hrvaju sa pipcima i sami ih pokreću glumeći da ih hobotnica napada), nebulozne scene hipnoze, besmisleno i neobjašnjeno preoblačenje djevojke u vjenčanicu u sceni pretvaranja u ‘atomsku ženu’ (očigledno da se opravda naslov), konstantno naglašavanje opasnosti od atomskih pokusa, neizostavne arhivske snimke atomske eksplozije kako bi se zadovoljio producent, stupidno veliko finale u kojem kao da se natječu tko može podnijeti više udaraca staklenim posudama punim vode po glavi, tučnjave koje se svode na hrvanje, naguravanje i

'Dodži, dodži, dodži!''Lobo, pretvorit ćemo je u atomsku-supermladenku!'

‘poderi-mi-košulju-pa-da-paradiram-takav-uokolo’ zahvate, legendarno očajne dijaloge (ne znam koji bi prije citirao jer bisera je previše i teško je izabrati), legendarno neduhovite komične scene a legendarno duhovite ozbiljne scene i isto tako legendarno očajnu režiju pri čemu likovi povremeno ulaze i izlaze iz kadra bez smisla, reda i logike, Ed Wood je uspio napraviti još jedno ‘remek-djelo’ svog stila kakvo se pamti!

68 minuta čiste, destilirane, rafinirane nebuloze!

(3)

Arminio Voli sve što vole mladi ... iz 70-ih i 80-ih.

LEAVE YOUR COMMENT