‘Broj 55′ (2014)

Na premijeru novog filma Kristijana Milića, ratne akcijade pod nazivom ‘Broj 55′, krenuo sam oko podne direktno iz Ljutomera, u društvu sa slovenskim parom Sarom i Darjanom, odličnim suputnicima i divnim mladim ljudima. Film se prikazivao u 21:30 u sklopu ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala. To će mi ujedno biti i prvi posjet tom festivalu, a još pod jakim dojmom Grossmanna.

Ugodna vožnja osunčanom Slovenijom bi trajanjem razočarala Željka Pervana, a ugodan put do Pule jedino je neznatno pokvario hrvatski carinik na ulazu u Istru, demonstrirajući snagu položaja s bezbroj nepotrebnih pitanja i provjeravanja, ali i potpuno krivog pristupa obzirom dovodim dvoje turista na domaću obalu. Na kraju su ga naši podaci pobijedili, valjda jer smo normalni ljudi pa je vidno razočaran samo nešto promrmljao u bradu. Neka konačno granice nestanu, zauvijek.

Istarska cesta je neobično prazna obzirom smo u jeku turističke sezone pa smo u Pulu došli brzo, a domaćin nam je bio Dario Lonjak, redatelj i veliki prijatelj kod kojeg boravimo idućih nekoliko dana, u udobnom potkrovnom apartmanu s terasom, a vrlo blizu obale, nedaleko kampa Stoja. Upoznajem Darijeve roditelje, tople ljude, a koliko su dobro društvo dovoljno govori činjenica da sam popio šljivovicu (i to odličnu!), a nisam je pio već neko vrijeme.

Spremamo se pa autom spuštamo do grada na premijeru. Parkiramo na obali pa laganim korakom šećemo prema amfiteatru. Sa Slovencima komentiram koliko se osjeća klimatska promjena, koliko je ljetni zrak drugačiji i ugodniji. Grossmannska atmosfera se toliko uvukla pod kožu da sa svakim korakom očekujem da se odnekud pojave Mehtsuni. Pred Arenom čekamo Marinu, sjajnu Darijevu djevojku koja radi u sklopu festivala, vrlo je zaposlena, ali kad god je mogla, pridružila nam se te smo se baš odlično zabavljali.

Solidno je prometno, dosta svijeta ulazi, crveni tepih čuvaju zaštitari. U usporedbi s Cannesom, za znatno manje bitan i budžetiran film bi tamo bila veća euforija. Pulska atmosfera naslućuje da je veliki događaj u pitanju, ali veliki samo zbog lokacije. Iznad ulaza, kod stubišnog tornja ugledam Krisa koji stoji sam i pali cigaru, gore je očito VIP kružok pa je napravio malu pauzu. Odmah mi je izmamio osmijeh na lice i nisam ga trebao niti dozvati, pogledao me odozgo, malo u čudu pa se nasmijao i dignuo glavu u znak pozdrava. Osjećao sam se kao gladijator nakon duge borbe koji gleda u imperatora, a ovaj pokazuje palac gore. Uvijek mi ga je drago vidjeti, pogotovo u ovakvoj prilici, a tolika je ljudina da je najmanje što mogu, doći i podržati njegov trud i rad. Ne manje bitno, i Velimir ima manju ulogu pa eto prilike da brkatog kopilota i kozmičkog brata vidim na gigantskom platnu!

Nakon što smo se skupili i uzeli karte po 20 kuna, ušli smo u ovo impozantno zdanje staro preko dvije tisuće godina pa sam konačno izgrlio gazdu te ga iznenadio svojim suputnicima Sarom i Darjanom. Kris ima kultnu sljedbu u Ljutomeru i ne znam za festival koji ima takvo poštovanje prema nekom redatelju kao Grossmann prema Miliću. Djelovao je miran, staložen dok smo se spuštali u Arenu, a potom se razdvojili. Prvo uočim ogromno platno, a potom i popunjeno gledalište, u razgovoru prolaznika načujem da je sinoć, na otvaranju bilo znatno posjećenije, iako je izbor filma mnoge iznenadio, a predsjednik mnoge zabavio dok je pokušavao biti priprost i duhovit. U Hrvatskom filmskom svijetu sam naučio da rijetko dobiješ direktan odgovor, mala bara-puno krokodila pa da se valjda ne bi tko kome zamjerio, bilo je nemoguće saznati je li film s otvaranja bio pun pogodak ili promašaj. Nekako prevladava sredina — bio je. I to je neki zajednički nazivnik za razgovore ovdje — desili su se filmovi. Više se priča o ljudima uključenima u projekte, o tehnici i tehnikalijama, produkcijskim manevrima da se film uopće snimi, a sud i mišljenje o samom djelu se vrlo oprezno iznosi, onako uz šapat, da ne bi tko čuo. Sjeli smo oko sredine, ja između dva mlada para, između dvije budućnosti u ne baš udobnim sjedalicama, a kako je do projekcije ostalo još neko vrijeme, otišao sam po piće. Za štandom s okrijepom je prodavačica svog kupca vrhunski profesionalno uvjeravala da mu je dala račun. Objašnjavala mu je i kako radi fiskalna blagajna i s dužnim poštovanjem odbila njegov zahtjev da mu izda kopiju računa. Sve bi bilo u redu da u pitanju nije sedmogodišnjak kojem majka valjda ne vjeruje da je četiri pića ipak toliko platio pa ga poslala po račun. Došao sam na red za okrijepu tik pred uvodni dio u kojem Dražen Ilinčić najavljuje film.

Ne znam je li to scenarij, ili je to improvizacija, ali predstaviti “mladog” redatelja kao “manjeg, obrijanog i svog u crnom kojeg biste se vjerovatno prestrašili da ga vidite” mi je bilo čudno slušati. Očekivao sam neki protokolarniji pristup, ovo me iznenadilo, ali ne ugodno. Dražen, čovjek ima premijeru filma i sad ga pred solidno popunjenom Arenom predstavljaš kao niskog ćelavog nasilnika u crnom! I kao da to nije dovoljno, “ali opustite se, sreo sam ga, večeras se malo kultivirao.” Već čujem Rickyja Gervaisea koji dodaje – “I pazite, prema ovom kako sam vam ga sad opisao, lako bi ga mogli zamijeniti za Renea Bitorajca. Sva sreća pa je Rene danas u svijetlim ljetnim bojama pa neće bit zabune!” Pali se mrak i počinje film. Konačno!

Kreće uvodni dugački klizeći kadar interijera razorene kuće u kojoj su ranjeni pripadnici Zbora narodne garde razasuti podom, a kroz rupu u zidu upadaju četnici. I sve ih je više. I više… Frajerski! — prokomentirala je Sara. O da, Kris Milius ima novi film!

“Broj 55″ priča je iz domovinskog rata bazirana na istinitom događaju iz 1991. godine kada je skupina hrvatskih vojno-redarstvenih snaga oklopnjakom upala u zasjedu te su iz opkoljene kuće na broju 55 pružali žestoki otpor brojnijim snagama pobunjenih Srba, srpskih specijalca i narodne armije. Izuzev nešto laganijeg početka, cijeli se film puca pa se ni brojni likovi ne portretiraju previše, doživljava ih se kroz reakcije u kaotičnoj situaciji, a napetost raste pokušajem proboja obruča. Ili fanovima ove stranice možda jasnija usporedba – ovo je Milićev hommage Carpenterovom “Napadu na policijsku stanicu br. 13″. Posljednje minute su me potpuno razvalile, uz pomoć velikog ekrana i ostavile bez teksta. Nakon tolikog pucanja ostala je tišina i pljesak koji nije bio odraz oduševljenja, nego poštovanja. Više o stvarnom događaju na Braniteljskom portalu!

Cijela glumačka postava dobro funkcionira, sjajan mi je Slaven Španović, Goran Bogdan vlada svakim kadrom, Dražen Mikulić, Cindrić,.. ne znam da je itko baš zasmetao. Velimir je bio suveren, mrtav-hladan i bez treptaja dok je nadgledao “čišćenje”. Jedino Nevena Aljinovića-Tota nisam primijetio do odjavne špice koja je za svaku pohvalu – putovanje fotografijama s potpisima glumaca za opuštanje onako jakog kraja.

Kamera je odlična, igranja s medijem i stedijem baš sjednu, u sebi se oduševim pa bi pljeskao, bravo, ma koristite to, zašto ne? vaš je film! Od onog što mi nije dobro — nisu mi se dopali frontalni bljeskovi na pucnjevima, prejako su naglašeni pa me središnji dio, što od puta, što od veličine ekrana držao u stroboskopskom transu i tu sam ispao iz ritma. Malo više korištenja glazbe bi pojačalo doživljaj, ali fino ozvučena Arena je svakako odigrala svoje u atmosferi i ambijentu.

Žao mi je da ovaj projekt nije uspio kako je zamišljen — kao ratna televizijska serija od sat vremena po epizodi jer bi to bilo izvanredno ostvarenje televizijske produkcije. Otvorilo bi se puno više prostora za bavljenje karakterima i dramom, baš poput serijala “Band of Brothers” koji je utabao put novim “Generation Kill” varijacijama koje i dalje pokazuju da tržište i publika za takve projekte postoje. Đorđe Kadijević je u Ljutomeru pričao o bitnosti ekraniziranja nacionalne povijesti kao jednog od temelja svake kulturne politike pa zašto ne spojiti povijest i scenarij u interesantan televizijski proizvod?

U publici je bilo i brojnih branitelja, jedan od njih je sa ženom sjedio ispred nas, bio je izuzetno ponesen filmom, a neku ne baš zainteresiranu skupinu otkačenih koji su sjedili u blizini i cijelo vrijeme trkeljali je skoro izudarao. Nisam za nasilnu opciju, niti sam za nepoštivanje kino-bontona, ali mislim da je to dobra ilustracija za općenito stanje nacije. Bit će onih kojima će biti drago zbog ovog filma, djelom i zato jer ih se netko sjetio, možda i zato jer osjećaju ljubav prema domovini i njenoj povijesti, a naravno da će biti i onih kojima će odmah čim čuju za rat i četnike pasti mrak na oči. Između bijele i crne, postoje nijanse sive, ne njih 50 kako knjiga sugerira, već njih 253. I kad ih prvo naučimo prepoznavati, a onda balansirati među njima, ovakvi projekti će biti na nacionalnoj televiziji. Sven, doktor sociologije me uvjerava da taj proces tranzicije traje tri generacije. S druge pak strane samo budala danas može tvrditi da je ovo film koji poziva na rat, budi duhove prošlosti ili kako se to još akademskije kaže – kojem je u podkontekstu zveckanje oružja.

Draženov govor poslije filma nisam ni čuo jer sam bio pod dojmom jakog kraja. Većina angažiranih na filmu se popela na pozornicu pa se nakon prozivke duboko poklonili publici. Pozdravili se s Krisom na izlasku, zahvalili na pozivu na zabavu/domjenak u obližnji Dom branitelja pa dvoje Slovenaca i ja otišli šetati Pulom u kojoj ćemo provesti naredna četiri dana i baš se dobro zabaviti. Ostale filmove nisam gledao.

Pili smo na izvoru San Servola, bujskog domaćeg piva koje će pokoriti stolove domaćih ugostiteljskih objekata, razbijali autiće u medulinskom Luna Parku pa bježali k dinosaurima Rta Kamenjak. Andrej Korovljev, Puležan i stari prijatelj mi uvijek preporuči dobre konobe, a tako je bilo i ovaj put – preporučio je konobu Vodnjanka u Puli, a moja preporuka s jelovnika je brudet! Bili u Safariju, nesvjesno sudjelovali u pronalaženju izgubljenog terijera, a svaki novi pohod smo završavali na terasi dočekujući zoru i smišljajući kako realizirati naše filmsko-televizijske ideje. Istarska avantura je završila tradicionalnim posjetom Humskoj konobi i šetnjom Fužinama.

Vrijedilo je vremena i napora, film je ispunio očekivanja, Pulskom festivalu možda malo više strasti i hrabrijih voditeljskih scenarija, ovako ponekad boli biti dio publike i ne reagirati na momente koji bi trebali biti duhoviti. Što se nagrada tiče, citiram HAVC: “Akcijski ratni film Broj 55 Kristijana Milića, nastao u produkciji HRT-a, s osam osvojenih Zlatnih Arena – za film, režiju, scenarij, montažu, scenografiju, kostimografiju, masku i specijalne efekte – apsolutni je pobjednik 61. Pulskog filmskog festivala!”