Zbilja originalna ideja…
Ne znam je li ikad prije ovog postojalo nešto slično niti da li je netko nakon ovoga snimio nešto slično (a koliko znam ne 
) pa se s pravom može reći da je ovo film najoriginalnije i najnebuloznije spojenih eksploatacijskih top tema 70-ih – kanibalizma i varijacije na temu “zomboidne” zaraze!
Priča počinje redatelju (Antonio Margheriti – čitaj dalje…) omiljenom tematikom: ratom. U ovom slučaju jednim od filmašima najdražih – vijetnamskim, u kojemu se nekim čudom kanibalizam među ljudima širi klasičnim metodama pozombljavanja: uglavnom ugrizom ili grebanjem – dvijema popularnim tehnikama. Spasivši dvojicu zaraženih iz vijetkongovskih šaka, smatraju to izoliranim incidentom te tretiravši ih kao psihičke bolesnike i žrtve PTSP-a i ne sluteći razmjere problema, smjeste ih u psihijatrijsku bolnicu. Tako se, naizgled uspješno, liječi lik interesantnog izbora imena – Charlie Bukowski te dobiva i izlaz u grad. Pa navrati u kino. No seksualne igrarije para u mraku kino dvorane u redu ispred njega probude mu apetit… Ali ne seksualni! Jer dok plavuši dečko gricka nešto drugo, Charliu se više svidi njen vrat… I tu počinje kaos!
Virus kanibalizma kojeg ugrizom prenosi gladni i (i ovdje kao i skoro u svakoj ulozi koju je odradio za Fulcija, Lenzija, Deodata…) ludi Giovanni Lombardo Radice (aka John Morghen) kojeg pokušava zaustaviti najdrvenije odglumljen lik policijskog kapetana ikad (za-hitno-zaboraviti interpretacija Wallacea Wilkinsona) uz pomoć Charlijevog bivšeg zapovijednika Hoppera, legendarnog Johna Saxona koji i sam postane “gladan” dok sve skupa snima nervozna kamera iz ruke… Hm. Je li to dovoljan poticaj za pogledati jedan od ipak lošijih Margheritijevih filmova? Malo gorea, malo akcije, skoro ništa od scena masovne epidemije… Niti horror niti triler nit’ ratni nit’ akcijada… Zapravo, svega na kapaljku uz “pornoidni” score i ipak interesantan kraj uz nezaboravnu scenu u kanalizaciji gdje (da ne spoilam previše) Charlie dobiva nadimak “trapist”… (he he ) .
Sudeći po informacijama sa dodacima bogatog Imageovog sad već “out of print” DVD izdanja, ni sam Margheriti nije bio osobito oduševljen scenarijem a Saxon je konstantno bio u depresiji kad je saznao da u stvari glumi u ovakvom mišungu i izbjegavao većinu scena u kojima je trebao biti u doticaju sa butovima, plećkama i šniclima pa je shodno okolnostima rezultat ipak bar za jedno gledanje.
Za one koji se do sada nisu susreli sa Margheritijem, radije odgledati nešto od njegovih odličnih ratnih spektakala ili još boljih avanturističkih eskapada a ovaj, inače Tarantinu omiljeni Margheritijev film, ostaviti za “after party”.
Najnoviji Komentari