I sure never thought I’d end up grave-digging and not even getting paid for it, either. Anyhow, it’s better to be above ground doing that than below ground doing nothing.
Franco Nero utjelovljuje ikonu (špageti) westerna – Djanga, jenkija-antiheroja bržeg na okidaču nego na jeziku. Za razliku od svojih mitskih žanrovskih kolega, vrsnih jahača i krotitelja divljih mustanga, Django se kreće pješice, sporo i bez žurbe vukući za sobom ogroman lijes. Zanemarimo western klasike o konjokradicama i veličanstvenim brzopotezačima – ovdje je puno lakše povući paralelu Djanga i Paula Kerseya (Bronson) u ‘Death Wishu’ koji slom nakon osobne tragedije preživljava jedino željom za osvetom bahato preuzimajući pravdu u svoje ruke. Naravno da uopće nije bitno kuda nakon što krivci za gubitak voljene osobe budu kažnjeni jer veća je čast poginuti u traženju osvete nego ne učiniti ništa. Nema tu velikih pobuda za mijenjanjem izopačenog svijeta već sebičan razlog naložen osobnom traumom. Kao i u većini osvetničkih klasika izbor oružja po principu što veće / razornije, to konkretnija osveta i ovdje postaje jednako fascinantan i bitan detalj.
Sergio Corbucci je uvijek bio konkretnije nasilan prema svojim likovima nego čuveni kolega Leone, a prerijsku prašinu je ovdje zamijenio blatom dajući još prizemniju sliku svojih likova koji su prljavi, znojni te iscijeđeni životom, a jedini ispeglani čistunci rasistički su odmetnici s prepoznatljivim crvenim kapuljačama kao preteča KKK-a koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da je građanski rat završio i da su oni izgubili. U takvom ružnom i odvratnom svijetu svoj gnijev i bijes prazni tko na kome stigne iz čiste potrebe, a jedini zakon je onaj da budeš brži, jači i spretniji jer samo tako ćeš preživjeti. Stripovski karikaturalni, gotovo školski hedonistički negativci samo jednu uslugu u takvom svijetu cijene više od novca – spašavanje života.
‘Django’ je desterilizirani western u kojem nema potlačenih indijanaca vrsnih streličara, nadobudnog šerifa koji se bori za pravdu i mir, rančera koji se ujedinjuju protiv zlog moćnika, pinkertonovih agenata, bjegunaca pred zakonom, obračuna u podne ili sličnih elemenata na koje smo od westerna navikli. U ‘Djangu’ postoje samo svježi ožiljci građanskog rata, blato, pustoš, rasistički klan s jedne i meksički desperadosi s druge strane dok je u sredini bordelo kao jedino rajsko odmaralište nakon rasističkog teroriziranja i konstantnih pljački. Jedan od najnasilnijih u žanru uz fascinantan broj mrtvih koje pojedinac ostavlja iza sebe, što nije ni čudo jer se kao asistent redatelja pojavljuje čuveni kanibalosploatator Ruggero Deodato. Jedva čekamo vidjeti što je Miike napravio u svojoj verziji ‘Djanga’ koja je doživjela ovacije nakon projekcije/premijere u Veneciji!
