Don – indijski klasik, krimić iz 70-ih, u stilu Francuske veze, Profesionalaca i sl. (dobro, pretjerujem :))… Za film koji traje 2 sata i 46 minuta (s predviđenom kratkom ‘piš-pauzom’ nakon 1 h i 16 min. 
), ni sekunde nije dosadan! Zapravo, nevjerojatno je kako vrijeme brzo proleti!
Radnja se vrti oko mafijaškog bossa kojeg traže svi i svatko i već u prvih 30 minuta policija ga ubije te načelnik tajno podmetne dvojnika u Donovu organizaciju kako bi razotkrio tko se sve krije iza prljavih poslova indijskog podzemlja…
Ako ovo zvuči kao klišeizirana klasična priča 100 puta obrađena na 100 načina, upravo i je tako! Samo što je ovdje sve to prikazano 100 puta luđe i udarenije nego bilo gdje drugdje – onako kako to samo Indijci znaju.
Možete li zamisliti kako izgleda film u kojem se krenu poljubiti i ‘promaše’ u zadnji čas – a onda krene glazba, pjesma i ples? Za nenavikle na indijsku kinematografiju, vrlo bizarno.
Osim toga, pojedine scene su toliko naivne kao i neke metode kojima se rješavaju problematične situacije da u nekoliko dramatičnih scena jednostavno ne možete suspregnuti smijeh!
Tehnički, režija je solidna i prilično ‘kineska’ (puno zoomova kao u dobrim starim HK kung fu filmovima iz 70-ih), soundtrack (kad ne pjevaju ) fenomenalan (psihodelična glazba 70-ih s fuzzom a’la ‘Otpisani’ ), kaskaderske egzibicije u kojima svi skaču po par metara u vis (trampulin?)…
Posebno su interesantne scene jurnjave u oldtimer autima iz 50-ih koje su snimane ubrzano, a u nekim POV kadrovima, kako bi se dobio dojam pogleda iz auta, snimatelj jednostavno trči sa kamerom provlačeći sa između automobila (ponekad čak i tamo gdje se ni bicikl ne može provući! :))) ), zvučni efekti povremeno nalikuju zvukovima iz crtića, gluma je ultra-teatralna (ali bar žene izgledaju nevjerojatno dobro dok su muški likovi uglavnom očajno ružni :)), čim se spomene ime Don, začuje se ‘tuš’, na nekim mjestima fali superimpozicija (kroz prozor se vidi ‘blue screen’!) a negdje je očajno loša (neproporcionalna slika na ‘blue screenu’) itd. itd. itd. …
Posljednjih pola sata je nezaboravno i vrvi suludim razrješenjima nemogućih situacija (npr. famozni bijeg kroz prozor od kojeg sam pustio suzu – od smijeha ) i općom tučnjavom na groblju kakvu je teško zamisliti, a još teže opisati…
Totalna ludnica! Bollywood definitivno zna znanje. Čak i kad misli da radi ozbiljnu stvar. 
