Apokaliptični Rusi.

Apokalipitična djeca

Pisac Viktor želi doći do svoje kćeri Ire, ali da bi to učinio, mora otići u 'Zonu', u područje kojim vladaju mutanti, tzv. Mokrytsy ('mokri ljudi'), stvoreni nakon dva tjedna neprestane kiše i infracrvenog zračenja. U 'Zoni' je formirana UN-ova komisija za rješavanje problema/statusa mutanata, budući da ih ljudi, iz straha od zaraze, smatraju prijetnjom, iako znaju da njihova etika ne odobrava nasilje. Djeca su im se potpuno priklonila, te razmišljaju kao odrasle osobe (okrutnost i bezosjećajnost djece slična je onoj u 'Village Of The Damned'), a situacija se zakomplicira kad se postavi pitanje kemijskog rata za uništenje mutanata...



Čovječanstvo će uvijek uništiti ono što ne razumije i ono čega se boji, makar to i ne bilo pravedno – to znamo oduvijek, a ovo djelo ponovo nas podsjeća na tu činjenicu. Kao što nas podsjeća i na distancu između roditelja i djece, stvorenu u suvremenom masmedijskom svijetu.

Crvenkasta fotografija, neprestana kiša i pozadinska glazba podebljavaju apokaliptičnu atmosferu, osjećaj beznađa i melankolije, a neću ni spominjati da je gluma apsolutno briljantna. Posljednji put sam imao isti osjećaj kada sam gledao 'Stalker'. Rusi jednostavno znaju napraviti nešto ovako atmosferično i jednostavno... tužno. Remek-djelo.