Vau!
Nova Troma!
Priča o stvaranju ovog filma jedna je od onih savršenih priča o uspjehu – ili bolje reći ‘uspjehu’, ako dotični doživljavate s mainstream pozicije, a ne kao priliku za lo-fi realizaciju snova pod kišobranom legendarne Trome. Producirala je Troma u svojoj bogatoj povijesti štošta, ponekad nešto više, a katkad i ponešto manje gledljivo, a iako danas snima manje jer i zarađuje manje, svako malo iznenadi nas nečim u što je vrijedilo utuči pokoji dolar – u ovom slučaju, svega 10.000 odlično iskorištenih dolara, na potpuno suludu, besmislenu, ali iznenađujuće zabavnu priču o krvavim ubojstvima izazvanim obiteljskom traumom, zapravo musaku eksploatacijskih žanrova koji variraju od ultra-uvredljivog gore horora preko urnebesnog akcića (pa čak i SF-a) do komedije s nepotrebnom gomilom besciljnih dijaloga.
‘Father’s Day’ je, da se vratimo mitu o postanku, nastao u umu filmskog kolektiva Astron-6, strastvenih zaljubljenika u suludu VHS opskuriju osamdesetih, a koji su nakon što su oduševili Kaufmana lažnim foršpanom, na kraju dobili priliku istresti svoje opsesije u dugometražnom uratku nakrcanom svime onime što se i očekuje od jednog ovakvog retro/hommage projekta – blesavim filterima koji pokušavaju digitalnu cjelinu pretvoriti u ispranu staru filmsku vrpcu, čizi 80’s soundtrackom i gejzirima krvi koji špricaju… pa, najčešće iz odrezanih penisa, obzirom da je sjeckanje crvenom farbom pošpricanih dilda jedan od vodećih motiva ovog uratka. Kao dio gay nekrofilije i kanibalizma, naravno.
Filma koji na neku čudnu foru, makar predugačak i na trenutke naporan, ipak funkcionira, doduše kao mješanac koji se ne može odlučiti želi li zabavljati umjerene indie fanatike ili rajcati totalne pacijente koji se natječu u forsanju eksplicitnosti – ali kako mi ovdje, u mahagonijskim uredima Žutog titla, pripadamo objema skupinama, nemamo se zbog čega žaliti.
Ako izgleda kao ono što mislite da jest, onda jest to što mislite da jest
Netko je zagnjurio u jagode?
