Go-Con ekipa u akciji
Znaju li Japanci reći ‘volim te’?
Dok izražavanje te rečenice kod Japanaca možda zahtjeva drastično ozbiljniji emocionalni kontekst od zapadnjaka ili neki neverbalni ‘medij’, film pak polazi za premisom da je Japance jednostavno sram. Želi da ih gledamo kao društveno manje ili možda drugačije sposobne za ljubavne situacije u četiri oka.
Otuda i potreba za organiziranjem Go-cona, grupne matchmaking igre, duboko iz japanske tradicionalne kulture dogovorenih brakova. Pravila je izmislio svijet, tj. japansko društvo, isto ono koje ih tjera da upišu što bolje škole, pronađu dobre poslove tj. da se natječu jedni s drugima i žude za pobjedom. Riječima Zlatne medalje (nadimak jednog od trojice glavnih likova), pobjeda u ovom slučaju znači spavanje sa ženama iz go-cona.
Kroz te ponavljajuće grupne spojeve sa ženama iz šarenih dobnih skupina i zanimanja, Taichi, Hiroshi i Kai, svaki posebno, doživljavaju unutrašnje sukobe sa svojim socijalnim fasadama na jednoj strani i sa onim za čime stvarno žude na drugoj, što užasno podsjeća na honne i tatamae. S obzirom da nitko ne može uživati u one night standovima i biti frajer do kraja života, film nasilno mijenja trojicu glavnih likova od površnih zajebanata do pozitivnih emotivaca, koji pokušavaju izraziti ono što stvarno osjećaju i čega se srame.
Radnja se uglavnom dešava u restoranu tj. za stolovima prilikom spojeva, u zahodu kada se dogovara i raspravlja o dojmovima ili u kuhinji gdje se osoblje ritualno klade tko će od trojice otići sa kojom ženom. Uz pomalo dosadnjikavu šablonu romantičnih komedija i neuvjerljive pokušaje da ga se shvati ozbiljno pri samom kraju, film spašavaju tu i tamo smiješni dijalozi, iznenađujuće dobra glazba i nijema kuharica s mačkom čija mi simbolika nije skroz jasna, ali je simpatična.
Premalo kuhanja, previše klađenja
Malo ženskih WC stereotipa
