Quentin Tarantino presents… bulšit!
Čekali smo ‘Machette’, a dobili ovo… Istina, ‘Hell Ride’ je režirao glumac Larry Bishop kao svoj drugi film (i prvi nakon 12 godina pauze), a ne dokazani majstor čiji je lažni foršpan bio bolji od 90 posto filmova prikazanih te godine u kinima, no opet… Sve to proizišlo je iz iste priče – stara grindhouse, retro estetika i poetika u 21. stoljeću DVD-a i interneta odlično je funkcionirala u Tarantinovom i Rodriguezovom slučaju (a i Rob Zombie i Eli Roth isto ponekad znaju što rade), kao i u nekim drugim posvetama, poput recimo friškog ‘Feast 2’.
Je li i ‘Hell Ride’, priča o osveti i ratu bajkerskih bandi, uspio preliti duh za nove generacije, iste one generacije koje se nisu ni rodile (pa čak ni bile planirane za rađanje) kada su nastajali originali čiji se fragmenti danas kompiliraju u nove mozaike prepune seksa, nasilja, nasilja, seksa, seksa, seksa, nasilja…?
Michael Madsen, David Carradine, Vinnie Jones, Dennis Hopper… čini se kako su svi sastojci na svom mjestu, ali ‘Hell Ride’ dokazuje da nije dovoljno biti fan da bi se napravila gledljiva posveta eksploatacijskoj eri američkog grindhouse i drive-in ludila, dakle ona koja neće biti pusto preseravanje. Drugim riječima, treba imati talenta da se danas emulira ono što su ljudi prije 30, 40 godina postizali bez talenta.
U protivnom, možemo jednostavno nastaviti gledati originale koji će nam dati više duha i razloga za zabavu nego ovakvi pokušaji zombifikacije mitologije. Nažalost, ‘Hell Ride’ je dijelom napuhani Larryjev ego trip (nije se lako podsjećati na rane glumačke dane u bajkerskoj eksploataciji, kad više nisi mlad…), dijelom loš pokušaj skidanja ‘tarantinovskih dijaloga’, a dijelom dosadna seksploatacijska akcijada bez previše akcije. Al ima dobrih fejk sisa, što jest – jest.
