Japanski nacionalni hobi
Sion Sono s novom dozom egzistencijalizma i optimističnog nihilizma.
Manga je odlična, a kakav je film? Pa, Sono je za svoj prvi uradak nakon kompletiranja trilogije ‘Mržnje’ (‘Love Exposure’, ‘Cold Fish’, ‘Guilty Of Romance’) ponovo odabrao svoju omiljenu temu: sjebanost moderne japanske obitelji, ovog puta kroz adaptaciju čuvenog stripovskog djela Minoru Furuye, priče o tinejdžerima koje bi roditelji najradije voljeli vidjeti mrtve, iako ih škola uči da su oni ‘jedan i jedini cvijet na svijetu’. Sumida je14-godišnji antijunak koji nakon odlaska majke i ubojstva vlastitog nasilnog i pijanog oca, postaje nekom vrstom bizarnog maloljetnog japanskog ‘Taksista’, istodobno ubijajući ‘luzere’ po Tokiju, ali i simbolizirajući budućnost postapokaliptičnog Japana.
Sono je tako izvornu priču pomiješao s post-Fukušima kontekstom i to je odradio korektno (taman toliko da upadne u konkurenciju Venecije i osigura nagrade mladim glumcima), ali film ima daleko veći problem od guranja tsunamija u koncept – teatralnost i pompoznost postali su dijelovi stila koji je Sono u novijoj fazi karijere razvio na posebno šarmantan način, no ovdje odlaze malo predaleko pa silni Mozart, kiša, cmizdrenje i urlanje razbijaju ritam, na isti onaj način na koji su ga u ‘Guilty Of Romance’ gradili.
Dobar u kontekstu suše novog ‘pomaknutog’ Japana, ali s manje repeticije i pretjerivanja, mogao je biti i bolji.
Jak, jak, jakuze
Ah, žene…
