Svi moji filmovi imali su srce!
Iako trend zombificiranja osamdesetih ima svojih negativnih strana, poput nekontrolirane poplave inferiornih remakeova, uvijek nam ostaje onaj žanr hommagea i meta-filma, koji rezultira biserima na potezu od ‘Tropic Thunder’ do ‘JCVD’ – a u potonjem, ne samo da se odaje počast akcijskom filmu osamdesetih i devedesetih, već se Jean-Claude Van Damme (baš kao Bruce u ‘My Name Is Bruce’ ili Malkovich u ‘Being John Malkovich’) savršeno poigrava sa svojim naslijeđem, brišući (kako to već biva s ovakvim slučajevima) granicu stvarnosti i fikcije, na radost i oduševljenje svih fanova.
Mirkov kućni prijatelj ovdje je (ako ste propustili tisuću i jednu najavu kojima smo se zagrijavali za film kroz cijelu godinu) glumac koji prolazi teška vremena u rodnoj Belgiji, a jednog dana nađe se usred pljačke banke. Fascinirani gangsteri koriste ga za svoje ciljeve, a nacija pomno prati događanja u opkoljenoj poslovnici, misleći da je upravo Van Damme pljačkaš koji drži taoce.
Od početne scene sulude akcije u jednom kadru (s nezadovoljnim kineskim redateljem, haha) i priča o Chucku Norrisu, Johnu Woou i Stevenu Seagalu preko analize biznisa s bugarskim studijima i azijskom distribucijom do pucačine, high kicka i nevjerojatnog monologa u kameru, ovaj suludi koncept savršeno funkcionira. Smiješan, nostalgičan, nabrijan, pametan i – ono najšokantnije od svega – odlično glumljen, s karizmatičnom, koliko i urnebesnom glavnom zvijezdom. Ukratko, ‘JCVD’ je sve što je i trebao biti – masterpis.
