‘Giallo’ – prvi i (za sada) jedini libanonski giallo, diplomski rad Antoinea Wakeda, studenta režije na libanonskoj filmskoj akademiji, 25-minutni je vrlo zanimljiv i originalan hommage klasicima talijanskog giallo žanra.
Uz ‘Le Matelas’ (prevedeno ‘Madrac’), 7 minutnu priču o dva robijaša i dobitku na lotu, prvi javno objavljeni i dostupan Antoineov studentski rad i vrlo intrigantan kratki filmić, ‘Giallo’ je već zrelo i kompletno kratkometražno diplomsko ostarenje u kojem, kao i u ‘Le Matelasu’, Antoine potpisuje i scenario i režiju.
Jednostavnu priču o Marcu, piscu koji stiže iz Pariza u Libanon posjetiti svoju sestru Annu i pronalazi je mrtvu, kao još jednu žrtvu serijskog ubojice koji hara gradom a čiji identitet će, nakon što biva svjedokom još jednog ubojstva i nakon što shvati da policija ‘tapka u mraku’, Marc pokušati otkriti uz pomoć Annine prijateljice Darie, Antoine je začinio sa nekoliko genijalnih ideja i konačnicom u kojoj stvarno fascinanto originalno iskorištava i sam naziv žanra kao jedan od motiva zločina. Iako se čini da je pomalo previše isforsirano korištenje nekih filmskih tehnika koje su se u pojedinim scenama mogle izbjeći – a nisu, vjerojatno zato što se radi o diplomskom radu u kojem je vjerojatno nužno upotrijebiti ih, film je tehnički i glumački odlično odrađen! Snimljen skoro u cijelosti kamerom iz ruke sa hrpetinom referenci na klasike gialla kao sto su ‘Tenebre’, ‘Bird with the Crystall Plumage’, ‘Deep Red’, ‘Four Flies on Grey Velvet’ i drugi, Antoine se nije libio ni eksperimentiranja kamerom u stilu Noeovog ‘Irreversible’ i kombiniranja svjetla, sjene te korištenja visoko intenzivne crvene, plave i druge rasvjete u stilu Argentovog ‘Inferna’ i ‘Suspirie’ (čiji plakat možemo vidjeti na zidu Dariine sobe a čija tema čak na trenutak zasvira sa radio aparata u jednoj sceni 
). Tu su također i brzi fulcijevski zoomovi, argentovski krupni planovi (očigledno je tko su mu omiljeni redatelji ) a sve prati jednostavan a fantastičan score pisan u pravom giallo stilu i opet sa referencama i to na Simonettijevu glazbu – posebno na ‘Il Cartaio’, ‘Deep Red’…
Iako ne eksplicitne, kako to inače biva u giallo filmovima, scene ubojstava iznimno su dobro koreografirane i furiozno montirane uz upotrebu bizarnih kuteva snimanja što, unatoč nedostatku eksplicitnosti, izaziva dovoljno nelagode i napetosti. Ima tu još inventivnih rješenja poput iznimno efektnog korištenja djelomične crno bijele fotografije u finalnu filma te stilizirana upotreba boje kolor-fotografije u ostatku filma.
Iako sam pratio produkciju prateći forum na darkdreams.org, gdje se, između ostalog, film za sada može i downloadati i gdje je Antoine vodio svojevrsni dnevnik snimanja i dijelo sve probleme i ideje sa zainteresiranima koji su i pomagali sugestijama, brzo sam otkrio tko je ubojica pa ne mogu objektivno prosuditi koliko je taj ključan ‘giallo faktor mazanja očiju’ dobro izveden. No, film ima dobrih krivih tragova ali, na žalost i nekoliko nespretno izvedenih pravih tragova koji mogu relativno brzo usmjeriti sumnju na pravu osobu. Također, s obzirom da je minutaža limitirana pravilima akademije, priča je dosta zbijena i ‘ubrzana’ a ima dosta potencijala za bar srednjemetražni, 60-minutni film.
No, bez obzira na to, ovaj studentski rad, koji je Antoineu i donio sasvim zasluženu diplomu, fenomenalno je ostvarenje i impresivna posveta majstorima ‘žutog filma’. Vrijedilo bi Antoineu dati šansu da snimi nešto dugometražno u istom stilu – jer već mu s pravom možemo priljepiti etiketu libanonskog Argenta.
Najnoviji Komentari