Španjolci, Nietzsche i motorka.
Puno je 'dnevnika serijskih ubojica' snimljeno u povijesti filma i videa, ali malo koji doseže one razine stila koje, uz pomoć sjajne glumačke postave i odlične, 'staložene' režije Martína Garrido Baróna (inače slikara, što se vidi po radu iza kamere), doseže ovakvu kombinaciju arty atmosfere i offscreen mesnice, prvenstveno zahvaljujući sepijastoj fotografiji i minimalnog lajtu, ali i glazbi. Istina, već mi je zlo od serijskih ubojica koji se ponašaju kao grofovi i slušaju Mozarta dok kasape mlade djevojke, ali ovdje to nekako… funkcionira, jednostavno.
Ovog puta, antijunak je Antonio Frau, psihopat koji ubija prostitutke u sobi broj 6 motela koji je naslijedio od rođaka. Derutna zgradurina lik je za sebe, a Frau uz pomoć nje, ali i jednog stola za vezivanje i motorne pile pokušava ispuniti svoj san – iskoristiti sustav pa pomoću zločina postati bogat i legendaran poput velikana koji su ušli u povijest upravo zahvaljujući klanju svoje vrste.
Dovoljno hladno, pristojno krvavo i virtuozno upakirano, zajedno s Mozartom, jedenjem ljudskog mozga, mučenjem ispijanjem mokraće i jedne vijerne supruge s gigantskim sisama. Hit za festivale i 'profinjenu' horor publiku, dakako.
