‘Jigoku’ (1960.) vs ‘Jigoku’ (1999.)

Originalni ‘Jigoku’ pravi je komad japanske 60′s pionirske psihodelije – puno jazza, opakih kadrova, društvene kritike i tri lude priče podijeljene u tri polu-zasebne cjeline, koje kulminiraju velikom završnicom prikaza samog pakla, u kojem loši liječnici, pokvareni policajci i sl. završavaju prepiljeni na dva dijela, raskomadanih udova, oguljene kože, izbodeni buzdovanima ili bivaju prisiljeni da se kupaju u krvi i ispijaju gnoj iz jezera…


Nobuo Nakagawa snimio je ovaj masterpis prije nevjerojatnih 45 godina (!), a sve – od stila preko režije do fotografije i glume – izgleda tako prokleto ispred svog vremena da to nije za vjerovati. Stoga se morate, ali morate uvjeriti sami.



Teruo Ishii je svoj turbo-jeftini, eksploatacijski ‘remake’ iz 1999. (postoji i verzija iz 1979., ali tu još nisam gledao) odveo posve drugim pravcem, pomalo se izgubio na putu, ali složio svejedno zadovoljavajući kupus za ljubitelje prave gore moralke. Iako njegov ‘Jigoku’ počinje (i završava) kao škicanje u strašne kazne pakla, prikazom rezanja pedofila na komadiće, njegova sastavljanja te ponovna piljenja (sudbina koju će proživljavati vječno…), odjednom sklizne u priču debelo inspiriranu sektom Aum i njihovim trovanjem tokijske podzemne željeznice sarinom, 1995. godine. Ishii je ovaj film snimao u tijeku suđenja vođama i istaknutim članovima sekte koja je pobila osam, a ozbiljno ozlijedila 275 nevinih ljudi, a njegovi stavovi o cijelom slučaju očiti su i u završnici, koja nas ponovo vraća u dubine pakla, gdje brutalnim čupanjem jezika i udova gigantskim kliještima bivaju kažnjeni i odvjetnici koji su branili zločince, a sami kriminalci mučeni su na načine koje treba vidjeti da bi se u njih povjerovalo…