Doyle, Vijetnam i iskakanje iz vlastite kože.
Film Christophera Doylea koji nećete pronaći u njegovoj Imdb biografiji, jer je neki moron ovu ranu ulogu najslavnijeg i najboljeg direktora fotografije novoga doba linkao s biografijom kaskadera Chrisa Doylea… Usto, ovo je jedan od najzbrkanijih i najnasilnijih ratnih filmova ere, onako kako to samo Hong Kong zna.
Doyle je ovdje u manjoj ulozi kapetana američke vojske, koji se kočoperi ispod Nixonove fotografije i očajno glumi izdavača zapovijedi, u priči o vjetnamskom ratu, zarobljenicima i još nekolicini stvari zbog kojih se ‘Jungle Heat’ ponekad doima kao eksploatacijska kompilacija desetak posve različitih filmova, koje je netko naslijepo narezao pa razbacao po montažnom stolu kao puzzle.
Katastrofalni dubbing susreće scene neopisivog iživljavanja nad ljudskim i životinjskim svijetom, od paljenja štakora koji zapaljen uznevjereno trči po prostoriji do najlegendarnije scene po kojoj većina ljudi i pamti ovaj opskurni klasik nakrcan komadanjima, rezanjima, dekapitacijama, pucačinom i eksplozijama – zarobljenika zakopaju do vrata u zemlju, lubanju mu rastvore britvom i unutra usipaju kiselinu, od čega on od muke iskoči iz svoje kože! Doslovno! Previjajući se kao oguljeni komad tkiva i krvi, ostavivši svoju kožu u zemlji kao staro odijelo…
Uz sve to, ‘Jungle Heat’ je vjerojatno jedini film u kojem usred masovne tučnjave jednog od sudionika fajta njegovi protivnici ogromnom pilom laganim gudenjem prepile napola!
