Shuji Terayama na scenariju – treba li bolja preporuka?

Zapravo, to i jest razlog zbog kojeg sam ga ja brže-bolje pogledao; Terayama jest jedan od mojih omiljenih... pa, mogli bismo reći umjetnika, jer film je samo dio renesansnog spektra u kojem je operirao ovaj genijalac. Ovog puta, u formi koautora filmskog scenarija za ludu novovalnu psihoanalizu odrastanja.

Godarovski na kvadrat, s jedne strane, ali s druge tipično japanski – prepun ludila, Edipovog kompleksa, pedofilije, sadomazohizma i slojevitih analiza mladog uma u jednako kompleksnom poslijeratnom japanskom društvu. I zbog toga, naravno, daleko zanimljiviji od većine Francuza. Ono što je ludo je to da je 1968. bio nominiran za Srebrnog medvjeda u Berlinu – bi li se jednom ovako rubno radikalnom, praktički studentskom 16mm filmu to moglo dogoditi danas?

Susumu Hani, poznat kao majstor docudrame, režira pravo malo remek-djelo o nesretnom odrastanju, traumama iz prošlosti koje progone mladića u potrazi za ljubavi, seksom i odgovornostima odrasle osobe u koju se pretvara, ili barem pokušava pretvoriti. Njegova prva prava ljubav je prostitutka, a on je zlostavljan, krivo optužen pedofil. Ima li to budućnosti?