Često spominjan kao direktna inspiracija za Argentovu 'Suspiriu' ovaj španjolski giallo-gothic-horror iz davne 1969, prvi 'pravi' film Narcisa Ibanez-Serradora ('Quien puede matar a un nino?'), može slobodno stati uz bok Argentovog klasika!

Iako ga Argento ne spomininje kao izvor inspiracije, nemoguće je oteti se dojmu da ovdje 'ima neka tajna veza' - iako radnja 'La Residencie' nema veze sa 'Suspiriom', režija, kamera, glazba i atmosfera fenomenalni su i apsolutno na istoj razini!

U sumorni ženski internat (mračna, tjeskobna vila okružena ogradom, pod ključem) dolazi nova djevojka. Već pri dolasku upoznaje se sa cijelom galerijom bizarnih likova - ravnateljicom koja ima običaj kažnjavati neposluh bičevanjem, njenim 16 godišnjim sinom koji špijunira djevojke koje ga smatraju kretenom, mazohistički nastrojenom i prgavom štićenicom koja stalno biva kažnjavana jer prkosi ravnateljici a istovremeno je zavodi (prilično hrabra iako neeksplicitna scena u kupatilu!), grupicom sadistički nastrojenih djevojaka koje ju psihički i fizički maltretiraju, dobavljačem sa kojim (citiram: 'u nedostatku boljega') djevojke spavaju izvlačeći šibice (još jedna fenomenalna scena u kojoj je seks prikazan kroz krupne planove usana i dahtanjem koje je zapravo 'u glavama' djevojaka koje ovaj puta nisu 'izvukle premiju' te zamišljaju što se događa na sjeniku )...

Situacija se zahuktava kad djevojke, koje zapnu za oko ravnateljičinom sinu, počnu nestajati. Netko ih brutalno ubija...
Finale donosi iznenađujući rasplet uz nekoliko vrlo jezovitih prizora praćenih soundtrackom koji se, između ostaloga, sastoji i od zujanja muha (logično s obzirom na scene u kojima 'svira')!

Odnosi između likova vrlo su složeni i bizarni. Ima tu jasnih naznaka lezbijstva (ravnateljica i kažnjenica), manijakalne posesivnosti (ravnateljica i sin - ne dozvoljava mu veze sa djevokama internata jer želi da nadje 'neku kao ona'), sadizma (ravnateljičina 'desna ruka', jedna od djevojaka, uživa u maltetiranju svih koje joj se ne sviđaju) pa je jasno da djevojke pokušavaju pobjeći. No, to im ne uspjeva - ili su uhvaćene ili tajanstveno ubijene.

Sve ovo je fantastično snimljeno uz, kao što rekoh, klasični, a povremeno totalno jezoviti soundtrack (koji čak povremeno liči na Gobline, tj. Goblini liče na ovo :)) i sa sumornom 'gothic' atmosferom u pravom smislu te riječi). Ono gdje film potpuno briljira je kamera i režija - za 1969 nevjerojatno koncipirane scene ubojstva su dostojne Argenta iz najboljih dana! Primjerice - upotreba slow-motiona, dvostruke snimke iste scene iz raznih kutova 'umiksane' jedna preko druge, lagana i tužna klavirska podloga koja je sve samo ne horror-tema te koja se postupno usporava do neprepoznatljivosti te potpuno stane kad djevojka izdahne, zamrzvanje kadra i zoom na nož pod vratom... sve bez cenzure - za 1969 vrlo hrabro i šokantno!

Zaista, nevjerojatno hrabra i inventivna režija, bizarni kutovi i kretanja kamere... jako jako impresivno snimljen film.

Stvarno, možda Argento ne želi priznati gdje je 'pokupio' stil? ;)