Prošlo je već deset godina…
…otkada je Koreja tek krenula na svoj put da postane filmskim coolom cijelog svijeta, a ne samo Azije, a negdje putem izgubio se ovaj pionir dobrog starog korejskog recepta, u kojem smo svi uživali sve ove godine – još jedna mješavina drame i krimića, ultranasilja i nevjerojatne sporosti.
Upravo ga ta čudna sporost, koja zna biti dosadnjikava, odvaja od većine drugih sličnih naziva iz iste zemlje (čija sporost nije dosadnjikava), a i spušta mu kvalitetu za koju stepenicu, no nakon što odlutate mislima, svako vas malo u radnju vrati kakav nasilni šok, od ubijanja djece i brutalne kaskaderske lomljave na vjetrobranu automobila preko klasičnog šutanja i šaketanja do maltretiranja pišanjem u usta kroz lijevak i zakucavanja bilijarske kugle u glavu.
Čudan je taj ‘Kilimanjaro’, ali u konačnici ovo je prvenstveno brutalna drama, sjebana priča o brutalno sjebanim životima, s policajcem čiji je brat blizanac pobio svoju obitelj, a zatim i sebe, ne bi li njegov buraz sa značkom potom stigao u svijet sulude provincijske mafije. Zadovoljit će sve kompletiste ‘drugačije Koreje’. Iako ne i oduševiti.
Ali ako dočekate kraj, čuveno grand finale, vidjet ćete… Pa, neću spojlati.
