Odlične prigodne vizualizacije
Kirurški penetrar u jednu od epoha koje Žuti titl smatra svetinjom.
Nekad se filmove konzumiralo isključivo u kinu, a konstantnu potražnju za sat i nešto sitno celuloidne zabave zadovoljavalo se na sve načine i u svim oblicima, čak i bez potrebe za izlaženjem iz auta, samo da se gleda. I upravo u takvom vremenu, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća poklopile su se najbitnije stvari — pop-kulturni sadržaji su postajali pokretači revolucija, cenzorsko-propagandna mašinerija muku je mučila s obuzdavanjem nove generacije odrasle u mrtvilu suburbije i njenoj izloženosti sotonskoj propagandi, perverziji i pošasti eksperimentiranja s drogama. Nezavisna, ili ajmo je nazvati niskobudžetna filmska produkcija postala je vrlo unosna i još popularnija razbibriga te je hiper-produkcija postala nužno zlo. U isto vrijeme, predivna otočka država Filipini dobila je, uz nemalu pomoć američkih struktura, svježeg diktatora, a k tome još i filmofila – Ferdinanda Marcosa, koji je Lijepu svoju pretvorio u filmski studio
za (američke) kompanije u proizvodnji traženih, provokativnih i, najbitnije, vrlo jeftinih drive-in poslastica.
Bang bang za najbolje filmske plakate
Zabava
Kad se male ruke slože, sve se može, SVE se može, pa su poduzetni (američki) producenti u kombinaciji s mladim filmašima gladnima prakse, na Filipinima maksimalno kapitalizirali iskorištavanje tabua – eksplicitno nasilje, golotinju, religiju, rasnu i spolnu diskriminaciju,… zapravo sve što je društvo proizvelo – nekad svjesno i planski, a nekad kao nuspojavu socijalnog inžinjeringa. Jasno, sav posao se obavljao uz blagoslov velikog vođe Marcosa, a za kikiriki je na raspolaganju bila kompletna domaća filmska oprema sa pripadajućim ljudstvom, bez zabranjenih lokacija i uz broj statista koji god poželiš, a koji su uključivali i kompletne vojno-redarstvene snage s artiljerijom, mornaricom i avijacijom. Nije puno trebalo da se za to pročuje i u ostatku svijeta pa su Filipini postali svjetska meka eksploatacijske kinematografije.
‘Machete Maidens Unleashed’ vodi nas na put kroz dva stilska obilježja “Filipinske ere” — old-school Eddie Romera i new-school Ciria Santiaga uz izvrsnu montažu i ispovijedi plejade ikona epohe (Corman, Landis, Santiago, Dante, Romero, Grier,…) izrešetanih rafalima filmskih isječaka.
Mark Hartley je nakon ‘Not Quite Hollywood’ postao meta naših radara, a kako mu i priliči, opet je opravdao naša velika očekivanja i dolično dokumentirao nama tako dragu eru filmske povijesti. Možda, ako se opet poklope stvari, ovaj dokumentarac u sparno ljeto gledamo na velikom platnu Grossmann Film festivala.
