Mislim, dakle sjedim
Mađarska distopija.
Halucinogeni nadrealizam susreće postsocijalistički realizam – Mađarska je taman bila na početku postkomunističke tranzicije kada je redatelj András Monory Mész snimio svoj prvi i jedini dugometražni igrani film, uspjevši iskoristiti sive tvornice i depresivnu arhitekturu za gradnju odlične atmosfere distopijske tjeskobe. Iz koje naši glavni likovi, dva tupava gangstera i jedan genijalni znanstvenik, pokušavaju pobjeći.
I to je otprilike sažetak radnje u jednoj rečenici – ostalo treba vidjeti da bi se shvatilo, ili bolje reći, ne baš shvatilo što se zapravo događa.
Jer, ‘Meteo’ je zbunjujuć, čudan, smušen, blesav, pametan, morbidan, sarkastičan, teatralan, iritantan, naporan, zabavan, jeftin, maštovit… – sve to u isto vrijeme.
Ali prije svega savršena iskopina za lovce na raritetne filmske distopije. Sve ostale bi vrlo lako mogao ubiti u pojam.
Futuristički vozni park
Mađarski antiheroji
