‘The Blair Witch Project’ po srpski…
Iako je ovo evidentno nazovi-imitacija legendarne nazovi-imitacije ‘Cannibal Holocausta’ koja to nije (‘The Blair Witch Project’ naravno – u nastavku: američki uzor 😉 ), s punom odgovornošću tvrdim – ovo je jako dobro! Da odmah razjasnim – ja spadam u ugroženu manjinu onih koji smatraju američki uzor dobrim filmom pa će, naravno, pojedinci pomisliti da nisam objektivan… Al’ majke mi – ovo je baš jako dobro! A “zlo i naopako” koje je uzrok cijelog horrora (famozni Naprata – odlična kreacija legendarnog Mikija Lakobrije) ovdje se čak i vidi (iako kratke minutaže, ipak dovoljno efektno što dokazuje da je redatelj Mladen Milosavljević upoznat s poznatim postulatom “less is more” – iako je šteta da se Mikijeva odlična kreacija ne vidi u svom svojem sjaju malo duže, bolje i s malo manje drmave kamere) tako da se ni na to baš ne možete previše žaliti. 😉
A samo ukratko kako to sve skupa izgleda (namjerno izbjegavam riječ “radnja” jer je ima koliko i u američkom uzoru) – dakle, “found footage” sirovih snimaka troje autora reportaže o nasilju nad ženama koji usred snimanja skreću s teme i zaintrigirani pričom o vodenom demonu Naprati kojeg onaj tko zna kako, zašto i tko ima mu*da izvesti ritual prizivanja može “angažirati” za razne prvljave rabote i dogovore ritual kako bi snimili materijal ekskluzivniji od planiranog (“U mojoj zgradi ja ti nađem pet ljudi koji tuku ženu svaki dan”, kaže snimatelj). Iako upozoreni da im to nije pametna ideja, jasno je da se tako nešto ne može propustiti…
Iako pomalo razvučeno (primarno uvodni interview sa zvijezdom-nasilnikom i razgovor s profesorom koji je dosta neuvjerljiv) kako bi očito silom dobili dugometražnu minutažu – što su, prema definicijama s ovih prostora, uspjeli na knap jer film traje 64 minute (a sve iznad 60 smatra se i kod nas i u Srbiji dugim metrom) i uz obaveznu drhtavu kameru iz ruke koja snima sve – i hodanje i rasprave i slobodno vrijeme i pripreme kadrova tj. baš k’o pravi sirovi materijal s terena jedne “zaigrane” ekipe, strukturalno i “atmosferički” pristojno je skinut američki uzor. I sve to fino ide do (naravno, potpuno očekivanog i totalno isklišeiziranog, a meni svejedno baš dobrog) finala. Uz lokalne mještane i ljude koji glume sami sebe (i pri tome jako uvjerljivo i potpuno opušteno izgovaraju tekst – za koji iskreno slutim da je i više od 90% improvizacija – ako ne i 100% – a’la američki uzor, jel’), glavni trojac koji stvarno glumi radi to od dobrog do impresivnog – doduše, uloga redatelja je odrađena tek pristojno (kvari se u finalu), ali novinarka i snimatelj (Marko Backović – ujedno i producent ovog filma) su odlični! Posebno Backo i njegove finalne scene – taj očaj/strah/užas koji se čuje, a ne vidi – majstore, TO je gluma!
Pa da bi ovo u cjelini prešlo u kategoriju “odlično” svakako bi trebalo malo pritegnuti tu i tamo i skratiti tj. “našpanati” sve skupa jače i malo elegantnije odraditi neke situacije. No i ovako je ovo jako dobro i zasluženo je pokupilo dva Koskara na ovogodišnjem osmom Festivalu srpskog filma fantastike u Beogradu.
(0)
