Tripoviiii!
Miikeovi klinci sa šurikenima.
Već ste naučili da ako na Žutom titlu čitate tekst o dječjem filmu, onda to zasigurno mora biti film Takashija Miikea, čiji je kreativno-financijski zaokret posve završio u sferi blokbustera za klince. Naravno da nam nedostaje Miike iz devedesetih i s početka novog milenija, ali kao što smo do sada naučili, nije loš ni kada se hvata priča za djecu. Štoviše, kao i u slučaju većine japanskih ‘off’ dječjih filmova, i ovaj sliči na jedan veliki, bizarni acid trip. A to da gledate ‘dječji trip’ koji je režirao Miike jasno je odmah na početku, sa scenom zakucavanja glave kroz stol – aha, to je onaj isti dobri stari Miike koji se ne može suzdržati od svog prepoznatljivog crnog humora čak i kada snima film izvorno namijenjen desetogodišnjacima.
Popularna i dugovječna manga je i ovog puta podloga, a Miike se, uz pomoć galerije prepoznatljivih glumaca (plus anonimni, ali sjajni klinci), igra s medijem i naracijom poznate priče – ne, ovo nije klasični retro 80′s film u koji bi se zaljubili između gledanja Sho Kosugija i Michaela Dudikoffa, već potpuno rastreseni teatar apsurda (katkad doslovno teatar), s malim Rantarom i njegovim jednako malim & kawaii kolegama koji postaju učenici elitne ninja škole, a čiji ravnatelj ima problema s gaženjem po psećim govnima, onda kada se ne skida gol i ne pokazuje pimpek svojim budućim homoerotskim neprijateljima.
Film za djecu? Nisam siguran ni koliko će ga odraslih moći svariti, ali ja sam se smijao oko 70 posto vremena, dok je 30 posto jednostavno naporno.
Ja i moj ružičasti poni
Kakva skupina glavnih junaka!
