‘Notre Jour Viendra’ (2010) | Žuti titl

‘Notre Jour Viendra’ (2010)

Kitanovština uz more

Kitanovština uz more

Strah i prezir u zemlji giljotina.

Romain Gavras moj je trenutni favorit jer čega god se razmetni sin poznatog Coste prihvati (spot, reklama, dokumentarac) ostaje u glavi, a tijelo obuzme neka čudna nervoza i osjećaj kako nešto (opasno) nije u redu, bilo da si upravo gledao kako ciganska sirotinja pjevuši na Simian Mobile Disco; klinci u kožnjacima razbijaju sve pred sobom uz zvuke Justicea; kvartovska ekipa testira auto-zvučnike u nabrijanim pilama na dj Mehdija ili specijalci organiziraju hajku na crvenokosce ili kuruzne, kako smo ih mi zvali, uz ratničke ritmove M.I.A.-e.

A kakav mu je dugometražni prvijenac?

Suvremeni film ceste o slučajnom partnerstvu dvojice kuruznih – iskusnijeg psihijatra sa solidnim stažem maltretaže zbog drugačije boje kose i mlađeg vječno potlačenog nogometaša. Lutanjem francuskim predgrađima stariji uspijeva mlađem probuditi samopouzdanje, no odnos prelazi u nadmetanje i dokazivanje vlastite seksualnosti, a finiš putovanja metastazira u paranoični lov na trajekt za Irsku jer su tamo svi kao oni – kuruzni.

Hm... a di vam je treća prijateljica?

Hm… a di vam je treća prijateljica?

Najpodcjenjenije filmsko oružje svih vremena

Najpodcjenjenije filmsko oružje svih vremena

Momenti sjete na kitanovske razglednice uz znalačku desaturaciju obojenja čak i za vedra dana što je Romainu postao stilski pečat, ali i veliki plus obzirom na količinu pretjerivanja u obojenju moderne digitalije; a na momente postaje bizarno teatralan dok razbacani likovi lutaju beskonačnom pozornicom pokušavajući definirati svoje uloge. Vincent Cassel je uvjerljiv, čak i kad pretjeruje, a malo tko danas izgleda tako upečatljivo kad obrije glavu. Mlađi kolega Olivier Barthelemy mu savršeno odgovara kao partner i suputnik, koliko zbunjeno-nezainteresiranim kontrastima u početku toliko u finom nalikovanju i eksploziji ludila pred kraj. Iako sam očekivao više elektronske glazbe jer sam valjda na to od njega navikao, zanimljiv odabir klavirskih tema dobro upotpunjuje čudno putovanje krcato testiranjem političke korektnosti i potrebom za statusom i položajem u društvu.

Gavras mlađi nije upao u zamku kao mnogi kolege do tad etablirani u kratkoj formi koji su stroboskopskim rezanjem kadrova krpali nedostatak iskustva pa si autorski uzima slobode i vremena dok gradi priču prigodno nazvanu po sloganu Irske republikanske armije Doći će i naš dan te uspijeva sagraditi veliki srednji prst modernoj mu domovini Francuskoj. La vie est merde, mes amis!

 

Marko
Televizijsko-filmski entuzijast i lovac na višak vremena.

Moglo bi te još zanimati:



Komentiraj

Logiraj se preko: