Jedan od najnevjerojatnijih filmova svih vremena – ne, stvarno, ovo je… Jebo te, kad se samo sjetim koliko sam puta kao klinac ovo odgledao i divio se, da bi sada kao stari konj proveo jednu od najzabavnijih filmskih večeri ikada, grcajući sam sa sobom od smijeha, tražeći spas od gušenja u pritiskanju pauze.
Gdje početi? Kod uvodne scene, gdje već u prvoj minuti svjedočimo nevjerojatnom šlamperaju i greškama? Ili kod prve ‘glazbene točke’, kada u pravoj homoerotskoj maniri Žan Van Deklam i njegov buraz plove čamcom, kupuju cvijeće i smješkaju se zagrljeni uz najnevjerojatniji 80’s disco soundtrack svih vremena? Ili kod Van Dammeovog Mastera Miyagija, apsolutno nekarizmatičnog ‘karizmatičnog’ učitelja drevnih tehnika tajlandskog boksa? Kod negativca koji ruši betonske stupove nogama?
Možda kod vježbi u drevnom gradu duhova? Kod reklame za Mazdu? Kod psa? Van Dammeovog pijanog disco plesa za kojeg još uvijek nisam siguran da nije bio halucinacija? Ili kod (a što drugo nego) brbljavog comic relief crnca, koji odlučuje pomoći neznanom junaku u nevolji, zbog savjesti koja ge peče jer nije pomogao frendu u ratu (!).
Ili možda najbolje kod same zvijezde, kojoj je ovo jedna od ranijih uloga u životu (‘Krvavi sport’ i ‘Kiborg’ su posve druga priča, o tome drugi put…) pa možete samo zamisliti kako izgleda ta gluma (pardon, ‘gluma’) i taj engleski (pola nećete razumjeti, a pola nećete ni čuti od vlastitog smijeha)…
Ljudi moji, ovo su ‘Mona Lisa’, Dali i Maljević u jednom, klasik kojeg će povijest jednog dana pamtiti u klasi ‘Građanina Kejna’ i ‘Kuma’. Masterpis!
