‘Majko mila – kakav kreativni nered!’ prvo je što mi je palo na pamet nakon gledanja ovog bizarnog čuda… a i teško je nešto više reći a da bi bilo suvislo… jer to je stvarno krajnje bizaran, na trenutke brutalan i gotovo eksperimentalni film prepun softcore i hardcore scena kojim je Kinski izbacio iz sebe dugogodišnju želju da prikaže život violinista Nicole Paganinija – prvenstveno zbog opsjednutosti idejom da je upravo on reinkarnacija Paganinija, jer su im životi bili slični – puni razvrata, dekadencije, mahnitanja…
Nakon dugogodišnjeg pokušaja da nađe producenta (čitaj: žrtvu), napokon mu se san ostvario: 1989-te godine snimio je svoje ‘životno djelo’ – režirajući po vlastitom scenariju i glumeći glavnu ulogu.
Film je teško opisati. Najblaže rečeno, to je dugi i šokantni videospot snimljen na Paganinijevu glazbu koja se konstantno vrti u podlozi. Scene koje prikazuju slike iz Paganinijevog života nabacane su naizgled bez reda i smisla no to nije problem jer se uglavnom radi o flashbackovima pa i flashbackovima unutar flashbackova (zvuči komplicirano no u principu nije). Nižu se prizori softcore a i hardcore (da!) seksa Paganinija sa ženama s kojima se susreće, mahnitog sviranja, progona Paganinija od strane crkve, opet seks, samozadovoljavanje uz glazbu potpomognuto gledanjem konja u seksualnom činu (?!), luđačko sviranje, vrištanje ženske publike i padanje u nesvijest na zvuke njegove violine (nalik na scene iz doba Beatlemanije)… ali i obiteljski život (čitaj: seks), briga za sina kojeg odvodi od kuće kad ostavlja ženu…
Pojedine detalje je teško razumjeti ali onaj tko poznaje Paganinijevu biografiju znat će povezati konce.
Povijesno, Paganinija su optuživali da je sklopio ugorov sa vragom koji mu je dao moć sviranja koje izaziva potpunu histeriju (prema legendi, zvuk njegove violine bio je dovoljan da žene dožive orgazam – Kinski je to, naravno, prikazao vrlo eksplicitno u nekoliko prozora). Crkva ga je optuživala da je opsjednut demonima itd. (za Kinskog se može reći da je tu bio vrlo sličan Paganiniju 🙂 )
Impresivne su scene sviranja u kazalištu uz svjetlo svijeća na pozornici, a najimpresivnija scena koja ostaje u pamćenju jest završna sekvenca u kojoj se Paganini doslovno ‘ubije sviranjem’, tj. umire svirajući kao lud. Tu prestaje glazba i potpuno nestaje zvuk…
Paganini tetura u slowmotionu dok njegov sin vrišti u agoniji od očaja, a sve izmiješano sa surovim kadrovima klanja koze (!?!)! Totalno nadrealno, bizarno, odvratno….
Inače, skoro sve je snimljeno kamerom iz ruke, upotrebom ‘fish eye’ leća što dodatno pojačava grotesknost. Dosta scena je snimljeno u slowmotionu no prilično paše uz glazbu – čak i neke hardcore scene su u slowmotionu! Ima i dosta POV sekvenci (opet u softcore/hardcore scenama i u scenama sviranja na pozornici). Glazbu fenomenalno izvodi Salvatore Accardo i violina zvuči nevjerojatno furiozno!
Kao kuriozitet treba spomenuti da Paganinijevog filmskog sina glumi pravi Kinskijev sin, Nikolai. A kao još veća bizarnost – Kinski je želio da njegova kćer Nastassija glumi njegovu filmsku, Paganinijevu ženu – nejasno je samo kako bi tada snimio eksplicitne scene seksa sa njom!??!
Film je i djelomično autobiografski – no ne zato što je Kinski oduvijek mislio da je reinkarnacija Paganinija već zato što prikazuje razvratnost i ludost života kakav je i Kinski živio. Inače, sa distribucijom je bilo jako puno problema, a producent je čak prijetio i tužbom jer je Kinski zaista pretjerao (film je iz očiglednog razloga svuda dobijao oznaku X)…
Bogato DVD izdanje koje se moze pronaći u prodaji, uz obje verzije filma (kino i originalnu Kinskijevu verziju) donosi i hrpu dodataka. Iako su dodaci većinom na francuskom, talijanskom i njemačkom, a bez engleskog titla, vrijedi pogledati 50 minuta izbačenih i nikad viđenih scena, vrlo zanimljivi 52-minutni ‘making of’ gdje se vidi kako Kinski režira, press konferenciju u Cannesu (i, naravno, ispade bijesa pred novinarskim provokacijama)…
Ukratko – ovo je bizaran ‘megavideospot’ koji prikazuje ludilo Paganinijevog života te na začuđujuč način uspijeva održati pažnju svih 95 minuta unatoč totalnom kaosu. Kakav je Kinski bio kao čovjek, takav mu je i film – potpuno bizaran, groteskan, vulgaran, furiozan… jednom rječju genijalan na krajnje prljav način kao i njegovo ‘životno djelo’ – Paganini.
(47)
