Kečerski Očenaš.
U pripizdini Meksika fratar Ignacio, kuhar u sirotištu, svakodnevno balansira između crkvenog poziva i dječačkog sna – postati Luchador (hrvač ili kečer tj. meksički narodni heroj). Kako se crkva gnuša primitivne populističke zabave, Ignacijevi dječački snovi ostaju samo puka maštarija. Situacija se mijenja dolaskom lijepe časne sestre Inkaranacije koja u Ignaciju budi želju za dokazivanjem i poštovanjem okoline te se odluči na akciju i dvostruki život – siroti kuhar danju postaje ratoborni kečer noću.
Rezime nekoliko internetskih ogleda/forumskih razglabanja i blogovskih pražnjenja bi bio – neuspjeli pokušaj duhovitosti, katastrofalan Jack Black i povrijeđeni Danny Elfman. Ajmo prvo riješiti Elfmana. Najprvo, poštovanje čovjeku bez kojeg nikad ne bi bilo Sledge Hammer teme. Nije ni čudo da je tam ta taaaaaaam tema toliko zarazna kad je na pivama (i ko zna čemu još) visio sa Timom Burtonom, Samom Raimijem i Bruce Campbellom. A uz takvu ekipu se uz zajebanciju nauči još štošta pametno i to je Danny dobro koristio. Slutilo je na divan razvoj karijere, no kad su se na čekovima počeli redati sve veći iznosi Danny je postao Gospodin Elfman pa su mu kompozicije postajale sve pompoznije, a smjer kretanja metamorfoza u Hansa Zimmera. I nakon gotovo tridesetak godina glazbeno-filmskog angažmana gospodin je konačno prolupao, a ego mu stanuje u oblakoderu ulicu dalje. Kad su ga voditelji projekta ‘Nacho Libre’ obavjestili da su njegove megasimfonijske orkestracije i aranžmani totalni promašaj i da će samo jedan vrlo mali dio biti umontiran u film, gospodin Elfman, odnosno njegov megaego iz oblakodera ulicu niže je priprijetio da će svojim moćnim lobijem zaustaviti cijeli projekt, bojkotirati kampanju i upropastiti sve koji imaju ikakve veze s tim filmom. Dobro da se brzo ohladio i pristao na manji angažman jer mu se barem može servirati najbolji mogući kontraargument – glazba relativnih anonimusa (Mr. Loco – Hombre Religioso) se ipak pokazala kao pun pogodak, a uopće je i nezamislivo kako bi cijeli film izgledao podložen spajdermenskim čelističkim eskapadama. Enivej, tol’ko o Elfmanu. Davno je on dao najbolje od sebe, a sad je samo prolupali egomanijak kojeg, eto, ponekad angažiraju stari frendovi i isplate pokoji milijunčić u ime stare slave. Da ima za režije tisuća kvadrata u kojem stanuje njegov ego.
Što se neduhovitosti tiče – ako te nešto zabavi i nasmije u dobrom duhu i najboljoj maniri Buda Spencera i
Terence Hilla, e onda je to i duhovito. Mislim… jebemu! Pa ko se nije smijao na ‘Dva vraga iz Čikaga’, k vragu? Varijacije su jedino u kvaniteti koja je stvar općeg raspoloženja, vremenske prognoze ili horoskopa, ali činjenice ostaju činjenice. A o pisanjima kako je Jack Black katastrofalan ne vrijedi previše trošiti riječi. Ima čovjek svojih uspona i padova, ali katastrofa jedino prolazi za ‘Talladega Nights’ i Willa Ferrela. I tamo je to najblaža riječ koja se može upotrijebiti.
Ne znam zašto sam popušio filmove Jareda Hessa. Za ‘Napoleon Dynamite’ su me popljuvali uz objašnjenje kako se radi onegledljivom debilizmu (a-haaa.. i Zemlja je ravna ploča. Vote for Pedro!!!), a braniti ‘Nacho Libre’ je postao izazov. Ma znam zašto ga volim. Čovjek je rođen 1979. Mora biti to, kad mu je sve ostalo takva katastrofa.
