Shinji Aoyama, Tadanobu Asano i jedan divovski mjehur od sapunice.

'Ne, nije 'Eureka'', objasnio mi je Tom Mes kada sam ga pitao kakav je novi Aoyama, no objašnjenje se nije odnosilo na kvalitativnu usporedbu, već na sam tip filma. Iako me draga žena iz tvrtke Style Jam, koja mi je DVD poklonila ove godine u Cannesu (zajedno s hrpetinom drugih japanskih bisera koje još uvijek nisam stigao pogledati), pokušavala 'uplašiti' da se pripremim na spori dvosatni arthouse (dok sam joj ja s druge strane objašnjavao da upravo takve volim), 'Sad Vacation' nije maratonski zen trip poput briljantne 'Eureke' (niti bizarna glazbena lamentacija poput 'Eli, Eli, rema, sabachthani?'), već puno 'uličniji', prizemniji film, u svom stilu i (pristupačnijem, dva i sitno) trajanju.

Kvalitativno, hoću reći, oba (tri) filma su na istoj razini – posve drugačija, a opet jednako sjajna; Aoyamin najosobniji film do sada (snimljen u njegovom rodnom gradu, s predivnim kadrovima japanske provincije) govori o borbi glavnog antijunaka Kenjija (Tadanobu Asano) sa samoćom i povrijeđenim osjećajima, nakon što ga ostavi majka, a otac počini samoubojstvo. Negdje putem otme/usvoji kineskog dječaka kako bi ga spasio od odlaska u ropstvo, brine se o traumatiziranoj sestri svog prijatelja i pronađe majku. Sve to s jakuzama, jednom krvavom borbom metalnom šipkom i nadrealnim putovanjem divovskog mjehura od sapunice.

Seciranje samoće, odgovornosti i napuštanja iste, kroz obiteljsku i ljubavnu dramu prepunu fenomenalnih dijaloga, spontanih napada humora i nasilja te briljantno isklesanih likova, s majstorskom glumom jednog i jedinog Asana – 'Sad Vacation' je ingeniozno režirana emocionalna bomba i primjer kako dobiti puno s malom količinom novca i overdoseom talenta. Aoyama je, bio i ostao, jedno od najvećih blaga modernog japanskog filma.