Mračna, duhovita, seksi, moderna vampirska bajka.

Nekoliko je genijalnih redatelja ove godine uronilo u horor-trend, donijevši svoje vizije dekonstrukcije žanra, tj. posudbe tek nekih njegovih elemenata za svoje klasične arthouse igračke: Ratanaruang i Von Trier uhvatili su se ljudske ljubavi i mržnje prema prirodi, a dežurni korejski genijalac Park Chan-wook uskočio je u vlak nešto lukrativnijeg vampirskog trenda te snimio – a što se drugo uopće moglo očekivati? – posve drugačiji film o krvopijama među homo sapiensima.

Nije horor, već drama sa snažnim elementima crne komedije (i malo horora, naravno), a iako po sinopsisu zvuči tako holivudsko-stripovski – svećenik se prijavi za pokusnog kunića tajnog projekta pronalaska cjepiva protiv ubojitog virusa, ali u procesu postane vampir pa otkriva čari seksa, pomažući djevojci da se oslobodi Pepeljugine sudbine – u izvedi je sve samo ne banalan; štoviše, riječ je o vrlo slojevitoj, sjajno snimljenoj priči o ljubavi, čežnji, strasti, obitelji, društvu i religiji. O 'dobrom zlu' i 'zlom zlu'.



Stilski, ovo je jednim dijelom 'povratak korijenima', jer 'Thirst' nije predoziran inventivnim egzibicijama koje su stvorile termin 'parkčanvukovski', a što je, zapravo, nakon razuzdanosti 'I'm A Cyborg, But That's OK' vrlo osvježavajuća promjena, koja ponekad vuče čak i na europsku dramu. Ali sve ostalo je ugodno poznati teren – sposobnost kombiniranja emotivnog i mračnog sa smijehom i krvi još je uvijek itekako 'parkčanvukovska'.

Žestoki seks, riganje krvi kroz klarinet i cuclanje iste kroz (prstima izravnanim vadičepom) izbušeno srce, samokažnjavanje batinanjem zbog erekcije i ponovo sjajni Kang-ho Song u glavnoj ulozi. Početak je malo zbrzan i sve je možda ipak mrrrvicu predugo (133 minute), ali kao cjelina svejedno je jako, jako dobro. A zadnjih pola sata je nešto najbolje ikad.