Nijema japanska ludnica!
Iako je snimljen 1926., u osnovi izgleda kao da avangardni novovalni šezdesetosmaši odaju hommage razdoblju nijemog filma, što je dojam koji dobijete već s uvodnom pjesmom i plesom, ravno iz psihodeličnog bunara LSD ere. Ali ne treba zaboraviti to da je 1926. ero guro nansensu bio na svom vrhuncu te da je film proizvod ove kulture, kao ni to da ‘psihodeličnoj’ atmosferi doprinosi činjenica da ga je vlastiti autor (indie majstor japanske filmske moderne Teinosuke Kinugasa) pronašao 1971. godine, nakon što je nekoliko desetljeća smatran izgubljenim; zatim ga obnovio, obogatio novim eksperimentalnim soundtrackom i konačno pustio u promet bez trećine svog sadržaja.
Nema teksta, nema naracije, nema ničega što bi vam pomoglo da istinski shvatite priču o domaru bolnice za duševne bolesnike, u kojoj je njegova supruga jedan od pacijenata. Osim onoga što pročitate u ‘uputama’ uz filmsko izdanje – a nakon toga, pratite slike.
A one su fantastične. Kao stari Lynch, ali pola stoljeća ranije. U nekim se kadrovima smjenjuju Dali i Žeželj! Kombiniranje sablasnog seta sa sablasnom fotografijom i likovima pretvara ‘A Page of Madness’ u remek-djelo pionirske horor-drame, briljantni celuloidni košmar i jedinstveno iskustvo filmske arheologije.
