Srbija jučer, danas i sutra.
‘Srpski film’ odjeknuo je poput bombe još kada smo prvi put počeli pisati o njemu, a dvostruko je glasnije eksplodirao kada se konačno otkotrljao festivalskim programom od SAD-a do Srbije i natrag – što znači da sada trebamo podnijeti sve te silne, za ovakva djela oh-tako-klasične promašene proljeve od opservacija i komentara, kako onih klasično izgubljenih malih mozgova koji ne vide dalje od sakaćenja i silovanja, tako i onih koji spominju ‘Murder-Set-Pieces’ i ‘August Underground’ u istoj rečenici s prvijencem Srđana Spasojevića. No kako objasniti ljudima da je ovdje riječ o nečem posve drugačijem – o alegoriji, recimo – kad većina tih ljudi uopće ne zna što ‘alegorija’ znači?
Ako ćemo već vući paralele, ‘Srpski film’ je, kao eksplicitno politički film, možda najradikalniji politički film ikada snimljen na ‘ovim prostorima’, daleko bliži Pasoliniju nego Fredu Vogelu; Pasolini je sa ‘120 dana Sodome’ snimio vrlo ozbiljnu političku dramu, ali i dovoljno šokantnu i mučnu da moralnu vertikalu obori u horizontalu, uzrokujući nesvjestice zbog količine okrutnih, odvratnih i sadističkih scena krvi & skatologije, čiji je cilj jasno i glasno odašiljanje poruke s odbačenim rukavicama. Zanimljivo je kako se malo tko od tih šokiranih cenzora zapitao je li život u fašizmu upravo jedenje govana 24 sata dnevno, bez sigurnosti mraka kino-dvorane i daljinskog upravljača koji može ugasiti autorovu metaforu zla onako kako je isti taj sustav gasio živote uzduž i popreko, bivajući vulgarnijim i nasilnijim nego što to ijedan film ikada može biti?
‘Ovdje će te cijeniti jedino kad crkneš’, lijepo je u intervjuu objasnio scenarist ‘Srpskog filma’ Aleksandar Radivojević, dodavši: ‘Živimo u sredini koja daleko više cijeni smrt od života – svakodnevno inhaliramo pepeo pokojnih predaka umjesto kisika u pokušaju da opstanemo (…) Medijima vladaju i njima defiliraju čitave legije duhovno mrtvih spodoba koje poput majmuna imitiraju stanje života rugajući se tako živima. Snuff je direktan vizualni prijenos autentične smrti i kao takav savršeno pogoduje estetskoj dijagnozi stanja ove sredine.’ Ukratko, (s)jeban si od rođenja – kao što nam tako impresivno brutalno pokazuje sada već pa legendarna ‘newborn-porn’ scena – a nastavit će te jebati i kad umreš, kao što nam poručuje genijalni kraj.
OK, jasno je da ekipa današnju stvarnost Srbije mora objašnjavati Amerima po festivalima, ali nama, susjedima koji imamo vrlo živopisnu povijest s istočnim komšijama, ne treba previše predavati o tome što ‘Srpski film’ zapravo jest – bijesni prosvjedni urlik koji koristi megafon horora za prijenos najmoćnijih poruka o državi, ljudima, umjetnosti i filmu, kao i sumraku morala i tragediji zarobljenosti unutar jednog mentaliteta, iako sve to u osnovi uopće nije horor per se, već je estetski pa čak i postavom žanra prvenstveno utemeljeno u autorima omiljenoj američkoj kinematografiji sedamdesetih (Friedkin, Schrader…), samo sa začinom modernog arthousea u rasponu od Japana do Europe.
‘Srpski film’ uz sve to ima izniman glumački talent Todorović-Trifunović, koji savršeno odrađuje svoj posao; snimljen je impresivno, s genijalnim Lakobrijinim efektima te sjajnom fotografijom i glazbom koja savršeno leži ukupnom paketu. Druga je sad stvar koliko je tko spreman otvoriti ga, ali medalje se ionako dodjeljuju za hrabrost, a ne za masturbaciju u kutu sobe.
{youtube}W0zPbwuKANU{/youtube}
{youtube}gML-MJFuXZI{/youtube}
