Wow. Odakle da krenem. Film koji me je kao klinca isfrikirao, a ujedno mi otvorio vrata rock n’ rollu, film koji je ujedno i četvrti album kultne grupe The Who, film koji mi je kao klincu vividno pokazao što to znači biti na LSD-u, dok za LSD još nisam ni čuo. To je film o klincu koji je večinu života slijep, gluh i nijem, no to ga ne spriječava da Eltonu Johnu rasturi dupe u fliperu niti da osnuje vlastitu sektu. Film u kojem je Tina Turner prostitutka koja dila i tripove.
Što još da vam kažem? Raspjevani Jack Nicholson kao napaljeni psihijatar! Nezaboravni Oliver Reed kao Tommyjev sumnjivi očuh! Želite li sisatu šveđsku milficu koja se valja po čokoladnoj pjeni koja pršti iz televizora? Check. Želite li ujaka Earnie-a koji Tommyja pipka po „zločestim mjestima“ dok mu roditelja nema? Check. Nezaboravan, genijalan, vrhunski, savršen, monolitno maestralan soundtrack Petea Townshenda? Ma check, check, check.
Inače prvi film u kojem je glumio pjevač The Who-a, Roger Daltry, koji utjelovljenjem Tommy-ja fizički više djeluje kao Isus nego što bi nekakvi Jim Cazivieli i William Dafoe-ovi mogli i sanjati. A da o seksualnim tenzijama između Tommyja i njegove sisate mame i ne pričam.
Naravno, velik dio zasluge za ovakvo nezaboravno remek djelo ide redatelju Kenu Russelu, koji je vjerovatno bio toliko nadrogiran svime i svačim dok je snimao ovaj film. Ipak treba bit fino natripan da pustiš Olivera Reeda da kmeči, pardon, “pjeva”!
Kad pogledate ovaj film, sjetite se da sam ga prvi put gledao kad sam imao 7 godina, zato i jesam ispao ovakav! 🙂
