U raju ljubavi, svaki kadar je razglednica
Otrov crne mambe.
Ulrich Seidl jedan je od dežurnih majstora europske filmske provokacije, čovjek kojeg je Werner Herzog naveo kao jednog od omiljenih redatelja, majstora koji će vas svakim svojim novim filmom zgrabiti i odvesti duboko u pakao – pakao realizma, s beskompromisnim docudramastim stilom meditativne sporosti i necenzurirane stvarnosti.
‘Paradise: Love’, prvi dio trilogije ‘Raj’, vodi nas zapravo ravno u pakao, koji je istodobno urnebesan kao malo što viđeno tijekom 2012. – poetski i sulud, dokumentaran i igran, mračan i duhovit, neugodan i prljav, koliko i rajski, naravno. Dualizam nikada nije bio ovako savršeno saštrikan u jednu cjelinu, ali tijekom ta dva sata, austrijski autor uspijeva nas povesti kroz vožnju zastrašujućim rasizmom i ‘obrnutim seksizmom’, ali i obostranom eksploatacijom u priči o debelim, pedesetogodišnjim Švabicama, koje ljeti odlaze u Keniju bezbrižno ševiti mlade crnce za lovu. One su beskrupulozni predatori željni sisanja crnog mesa, a oni hastleri koji sišu novac iskorištavanjem emocionalnih rupa ocvalih turistkinja.
Rezultat je savršeno glumljena, poetski snimljena, radikalno iskrena i na trenutke bolno duhovita poslastica koju svi uspoređuju s ‘Heading South’ (2006), a koji se bavio sličnom temom, samo sa sredovječnim Francuskinjama na Haitiju. Nisam gledao, ali teško da je netko uspio zavrtjeti emocionalni vrtuljak ovoliko dobro, masno i direktno kao Seidl.
Dileme njemačkih turistkinja u Africi
Uspomena za Facebook
