Home Arhiva ‘Paris, je t’aime’ (2006)

‘Paris, je t’aime’ (2006)

‘Paris, je t’aime’ (2006)
0
0
Najbolje noge Pariza pripadaju Azijatkinji

Najbolje noge Pariza pripadaju Azijatkinji

Osamnaest redatelja koji dijele viziju Pariza kao ultimativne oaze spontano-komičnih romantičnih susreta. Naizgled naporno? Možda u nekoj dimenziji gdje pravi muškarci ne gledaju dvosatne romantične filmove.

'Ne znam brate, meni ne paše donji rakurs na Pere La Chaiseu kao temeljni kadar u uvodu, a ni vaše ideje o likovima se ne uklapaju. Ajde neka svatko napravi svoju fetu i ispuca emocije pa ih onda nonšalantno sklopimo', kaže jedan od braće Coen ili Gus Van Sant. Osim ovog nonšalantno, to sam ja dodao.

Osim što se ističe pozamašnim brojem ljudi koji su radili na njemu, 'Paris je t'aime' je zanimljiv i po činjenici da se sastoji od isto toliko dijelova. Zanimljivo, ali možda i frustrirajuće. Ipak gubimo potencijalno nam drage i zanimljive likove svakih par minuta. Taman kada zariješ zube u to romantizirano meso došulja se komadić novog okusa. Caka je u atmosferi. Glatko održavanje toka kroz silne tranzicije lokacija i radnje. Žele nam zabiti taj filing Pariza u glavu pod svaku cijenu; tako da na kraju može ostati većinom ćušpajz estetike Pariških ulica. No, ukoliko ste zadovoljni sa posluženim, čeka vas bar nekoliko injekcija zadovoljstva i uživanja.

Gerrad Depardieu režira i glumi, Wes Craven radi ljubić s duhom Oscara Wildea, Natalie Portman se zaljubljuje u slijepca, Steve Buscemi dobije batina u Pariškom metrou… a ima toga još.

Valja istaknuti spomenutu vinjetu s Natalie Portman, s kojom se njemačka zvjerka Tom Tykwer vratio svojoj dinamičnoj, napetijoj prirodi režiranja poput one iz 'Lole'. Nekada je to bio neovisan kratki rad pod nazivom 'True' a kasnije segment za regrutaciju ovog filmskog bataljuna pod nazivom 'Faubourg Saint-Denis'. 

Maggie Gyllenhaal uživa haš

Maggie Gyllenhaal uživa haš
Nema haša, ali ima žute oči

Nema haša, ali ima žute oči

Iznenadio je i rad Olivera Schmitza. U svojih par minuta koristi jako dobru montažu kako bi ispričao zadnje dane afričkog imigranta u Parizu, i to kako se našao u rukama mlade bolničarke. Sve uz finu dozu ironije i realizma, rad koji vjerovatno i najviše ‘diše’ u cijelom omnibusu. Komedija braće Coen sa Steve Buscemijem u glavnoj ulozi je pomalo i zakazala, priča o nespretnom američkom turistu koji ne slijedi francusko pravilo o kontaktu očima pa lagano najebe od ekscentrične djevojke i njezina dečka sadista koji sjede nasuprot. Dio koji i nije toliko smiješan koliko možda siromašan u ideji.

Privilegiju da posao privede kraju je dobio Alexander Payne sa svojim '14eme Arrondissement'; Margo Martindale na odmoru u Parizu razmišlja o svom životu dok se nad djelom proteže njezina naracija u formi nekakvog sastavka na američko-francuskom. Eh da, usput doživljava i neočekivanu životnu euforiju na klupi parka i objavljuje svoju ljubav naspram grada.

Zanimljivo je vidjeti inače dugometražne 'gigante' kako svoje ideje i stilske egzibicije sažimaju u tako kratkoj minutaži. Ima tu još dosta zanimljivih kolaboracija, uloga i scena. Šteta je pričati o tome previše budući da vrijedi pogledati i pokušati uživati. Kad postaneš ravnodušan na panorame grada svjetla uz prizvuke violine i klavira, onda znaš da si sjeban.

Slučajni stranac

Slučajni stranac
Mona Buscemi

Mona Buscemi

Image

(0)

LEAVE YOUR COMMENT