‘Picnic’ (1996.)

Troje mentalno neuravnoteženih tinejdžera ide u susret kraju svijeta.









Coco je dijete bogatih i moćnih roditelja, koji u njenoj otuđenosti i hiperaktivnosti vide smetnju svom ugledu i koji je odlučuju poslati u ludnicu. Tamo upoznaje vršnjake Satorua, napaljenka koji nakon svakog njihovog susreta ima potrebu masturbirati i Tsumijia, samozatajnog momka kojeg u mislima proganja zli, monstruozni profesor koji umjesto pimpeka ima preko nekoliko pipaca.
Pravilo institucije je da pacijenti smiju šetati po masivnom zidu, ali ne smiju prijeći na zid susjedne kuće. Nestašnu Coco granica ne zanima te je jedno jutro bezobrazno prekorači, a s njom se u nepoznato upusti Tsumiji dok ih Satoru ostaje čekati. Iako su prešli granicu ne žele prekršiti i drugo pravilo da se sa zidića ne spuštaju..Tako upoznaju vanjski svijet s trometarskog zida. U prvoj ekskurziji sureću velečasnog koji im poklanja Bibliju. Kasnim povratkom u instituciju snose sankcije. Tsumiji čitanjem Biblije shvati kako dolazi smak svijeta te mu odluči otići u susret. Naravno, Coco, a ovaj put i Satoru mu se pridružuju. I putem Coco i Tsumiji izgube iznemoglog Satorija, međusobno se zbliže i zaljube, nevjerovatnom situacijom ukradu pištolj policajcu, sukobljavaju se kako sa kišom i vjetrom tako i svojim psihičkim problemima i došeću do obale, ne silažući s zidova i njihovih raznoraznih produžetaka i tamo zagrljeni čekaju kraj svijeta. A kakav kraj dočekaju se ne može opisati riječima pa se neću ni truditi.









Picnic je divna, nadrealna bajka sjajne fotografije koju nose najbolji glumac današnjice, Tadanobu Asano kao Tsumiji, čime još jednom, paunovski pokazuje koliki je raspon likova i mentaliteta sposoban uvjerljivo prikazati, Chara kao Coco koja kao da je pobjegla s kakvog nadrealističkog ulja na platnu i u koju se Asano zaljubio tokom snimanja i Shunji Iwai kao redatelj-pjesnik.