‘2000 glumaca, 300 godina ruske povijesti, 33 prostorije muzeja Hermitage, 3 orkestra i JEDAN NEPREKINUTI KADAR!’
Mrak. Nevidljivi ‘duh’ kao da se budi ispred muzeja pred kojim se upravo zaustavlja kočija sa svečano obučenim uzvanicima. Znatiželjno, gledajući kroz oči ‘duha’, ulazimo za njima pogledati kuda idu – i krećemo u nadrealno putovanje kroz 300 godina ruske povijesti kroz koje nas vodi lik francuskog diplomata (zasnovanog na stvarnom liku Marquisa de Custina) kroz prostorije petrogradskog Hermitagea, jednog od najimpresivnijih svjetskih muzeja, gdje susrećemo povijesne osobe carske Rusije, neprocjenjive umjetnine iz zbirki ruskih careva, pratimo sudbinu Hermitagea u mračnom dobu drugog svjetskog rata, upoznajemo posljednje trenutke Romanovih pa sve do posljednjih trenutaka same carske Rusije, zadnjeg raskošnog svečanog bala koji simbolizira rastanak sa dotadašnjim načinom života i početak revolucije i duge ruske izoliranosti… sve popraćeno klasičnom glazbom legendarnih ruskih kompozitora i povremeno oštrim i zajedljivim tonom vodiča Francuza, koji i kritizira i cinično komentira rusku zaluđenost europskom umjetnošću i običajima, ali i iskazuje poštovanje i divljenje prema događanjima koja su obilježila rusku i svjetsku povijest. Bez kontinuirane i linearne, zapravo, bez ikakve radnje, putovanje je to prostorijama muzeja, svjedoka povijesti, u čijim se velikim i impresivnim dvoranama ponovo pojavljuju davno umrli likovi, ponovo proživljavaju proživljenji događaji, susreće i miješa prošlost, sadašnjost i budućnost dok lagano klizimo kroz impresivnu građevinu.
Ovo je vjerojatno tehnički najzahtjevniji film ikad snimljen zbog činjenice da u njemu sudjeluje preko 2000 glumaca i statista, da je snimljen u 30-tak prostorija Hermitagea, te da je čitavih 90 minuta u stvari JEDAN JEDINI NEPREKINUTI KADAR!
Da! Čitav film snimljen je jednom kamerom i u jednom jedinom kadru! Potpuno nevjerojatan pothvat i definitivno
neponovljiv! Kroz 4 godine priprema, izrade detaljnjih kostima (razrađenih do najmanjih pojedinosti radi HDTV kamere) za 2000 glumaca, razrade kretanja kamere i detaljnog planiranja i organizacije do izrade posebnog laganog steadicama po mjeri steadicam operatora i direktora fotografije Tilmana Büttnera (koji je ipak zaradio popriličnu upalu mišića nakon ovoga i umalo odustao pred sam kraj nemogavši više nositi opremu), korištenja posebno izrađene tehnologije snimanja nekompresiranog HDTV videa na prijenosni hard-disk (kako bi mogli snimiti svih 90 minuta ‘u jednom dahu’ jer HDTV trake nisu mogle snimiti više od 45 minuta) te treninga sa statistima i glumcima i koordinacije cijele monumentalne ekipe (50-tak majstora rasvjete, 30-tak asistenata redatelja, 8 članova jezgre ekipe uključujući i prevoditelja za ruski i njemački koji je omogućavao komunikaciju između redatelja Aleksandra Sokurova i snimatelja Büttnera jer, vjerovali ili ne, Sokurov govori samo ruski a Büttner samo njemački!), avantura je počela u rano jutro 23.12.2001.
Ekipa je imala Hermitage na raspolaganu samo jedan jedini dan za kompletnu pripremu i snimanje: za pripremu prostorija (uprava Hermitagea napravila je presedan i dozvolila da se razmjeste neke prostorije, uklone alarmi i snima u autentičnim sobama gdje su se neki rekonstruirani povijesni događaji i dogodili, a u par scena koristi se i autentični porculan iz vremena Katarine Velike koji čak nije ni izložen javnosti, uz uvjet da ekipa ne smije biti bliže od 20 cm ni jednom izlošku, a kamoli ga dodirnuti), razmještaj glumaca i statista i snimanje koje je uspješno završeno tek iz četvrtog i posljednjeg mogućeg pokušaja (baterije za cijeli sustav nakon trećeg pokušaja imale su snage samo za još 90-tak minuta pa ne bi izdržale još jedan promašaj) uz neviđenu disciplinu, koordinaciju, preciznost i napetost cijele ekipe zbog činjenice da bi i najmanja greška u zadnjoj minuti izazvala propast projekta.
Nemoguće je navesti sve tehničke izazove i rješenja te organizacijske probleme i zastoje koji su prijetili propašću i zadnjeg pokušaja pa toplo preporučujem kanadsko ili američko DVD izdanje koje sadrži fantastični ‘making of’ koji detaljno secira ovaj pothvat, interviewe sa redateljem, snimateljem, producentom, iscrpan i tehnički fantastično zanimljiv audio komentar, zatim dokumentarac o samom Hermitageu…
Rezultat je impresivno i nevjerojatno putovanje kroz povijest i umjetnost sa samim Hermitageom kao glavnim likom, ruskom ‘arkom’ – čuvarem kulture i povijesti, putovanje koje, baš zbog snimanja iz prvog lica i neprekinutosti kadra, uvlači gledatelja i djeluje kao da se sami nalazite u središtu zbivanja – iako u početku sve djeluje vrlo čudno i čak iritantno jer neprestano očekujete da se kadar promijeni, postupno vas film ‘upije’ i neprekinuti kontinuitet snimke i događanja jednostavno postaje normalan i jedini moguć način da se film doživi.
Veliko finale, 20 minutni bal sa preko 600 plesača u raskošnim kostimima između kojih kamera leluja kao nevidljivi svjedok posljednjih trenutaka carske Rusije te impresivni izlazak svih sudionika velikim stepeništem dok kamera, uz ‘naratorov’ komentar ‘Zbogom Europo’ (i rastanak sa francuskim vodičem koji simbolično pretstavlja kraj ruske povezanosti sa zapadom), klizi među njima i odlazi prema prozoru i prikazuje posljednji prizor: tmurno i jezovito sivilo, zlokobno uzburkanu rijeku Nevu i ledenu oluju, metafore nadolazećeg kraja carske Rusije, ne može ostaviti ravnodušnim.
Usuđujem se reći da se ovim fenomenalnim remek-djelom Sokurov svrstao uz bok legendi ruskog filma kao što su Eisenstein i Tarkovski.
Jer ovo definitivo nije film – ovo je nevjerojatan doživljaj!
Bravo!
